U Spomen sobi Udruge 151. samoborske brigade jučer se održala prva od četiri tribine naziva “Dani ponosa i slave”, koju je u povodu obilježavanja 34. godišnjice oslobođenja kasarne JNA u Samoboru, organizirala Udruga branitelja 151. samoborske brigade i Udruga Hrvatski časnički zbor Samobora i Svete Nedelje.
Prilika je to da se prisjetimo kako je to prije 34 godine izgledalo, 6. listopada 1991. godine, kada su, u periodu dok se na hrvatskom tlu već ratovalo, u samoborskoj kasarni još uvijek bili neprijateljski vojnici. Prije samog početka tribine, prisutnima je prikazan insert iz dokumentarnog filma “151. samoborska brigada u Domovinskom ratu od 1991. do 1995.”
Zapovjednik Narodne zaštite Samobora 1991., Ivica Bedeničić, rekao je da u ono vrijeme oslobođenje vojarne bio “uvjet bez kojeg se ne može”, a znanje pripadnika Narodne zaštite siromašno. Ipak, volja, energija i spremnost da daju sve, nije se mogla osporiti: “Naš doprinos danas može izgledati skromno, ali vjerujem da smo u tom kritičnom trenutku stvorili vrijeme i prostor da se hrvatska vojska ustroji i zaživi. U našim redovima tada je bilo oko 1500 ljudi, od čega njih oko 500 je bilo uglavnom naoružano vlastitim lovačkim, ručno napravljenim ili svakojakim načinima pripravljenim vojnim oružjem i sve to bez uniforme s nekim iskaznicama i oznakama, često bez dovoljno znanja, ali s jasnom organizacijom. U danom trenutku smo učinili što smo mogli, a kod oslobađanja vojarne Taborec osiguravali smo treći, vanjski obod operacije, držali smo zaleđe, pazili da ne dođe do upada, pokrivali širi teren i time omogućili sigurnost snaga koje su ulazile u vojarnu. Odradili smo ogroman posao u tišini, bez posebnih činova, bez velikih govorancija.”
Tadašnja naredba bila da vojarne u Samoboru zauzme “pod cijenu života”, istaknuo je ratni zapovjednik 151. samoborske brigade Josip Mahović i kratko objasnio kako je to tada u Samoboru izgledalo: “S današnje perspektive protivnik je bio beznačajan, međutim u ono vrijeme mi smo sasvim drugačije gledali na ovu vojarnu, ovdje je bilo 200 vojnika do zuba naoružanih. Za nas je to bio velik cilj.” Na kraju je zahvalio Antiterorističkoj jedinici koja je operaciju privela kraju.
Tih je dana početkom listopada ’91. godine samoborska i vojarna u Velikoj Buni trebala biti oslobođena, a dobrobiti oslobođenja vojarne bili su višestruki, a najvažnije je bilo ono da se na bojišta dopremi oružje. Brigadni general Rudi Stipčić rekao je da je ponosan što je vojarna u tri dana stavljena u funkciju.
Izlaganje zapovjednika postrojbe Alfi Ministarstva unutarnjih poslova, general-bojnika Željka Sačića bilo je najzanimljivije na jučerašnjoj tribini. Prepričao je kako on to doživio kao terenski ratni zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko: “To je bila jako teška zadaća, opasna. Bilo smo u cijelom sastavu, nas 180 i petorica su te noći ranjeni. Igrom slučaja smo ostali živi – sjećam se te kuće u koju smo se povukli oko 2 u noći, a oni su došli za nama i na nas ispalili rafale, srećom da smo bili na podu pa nas je zaobišlo… Također me vežu dobre uspomene, jer je ujutro kad smo uspjeli dogovoriti predaju vojnika i oficira JNA, sve je prošlo po Ustavu, Zakonu i međunarodnim pravima.
Svojom prisutnošću tribinu su uveličali izaslanica župana, pročelnica Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje, Ksenija Čuljak te uime Grada Samobora, viši savjetnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Marijan Kižlin.
