Osamnaest članova Hrvatskog planinarskog društva Sveti Patrik od 8. do 12. kolovoza upoznavalo je Dolomite, neki po prvi put, a neki ponovno, kao veterani povratnici.
Krenulo se s dva kombija u četvrtak ujutro odmah imajući u planu obići osnovnu stazu ispod popularnog grebena Tre Cime. Prvi pogledi na kamene strukture koje djeluju hladno i mrtvo s jedne strane i livade i doline koje pršte životom s druge, oduševio je planinare i najavio velike pustolovine koje su ih čekale. Do večeri stigli su do hotela Tyrolia gdje su se smjestili u sobe, otkrili poglede s balkona i terase na kojoj će provoditi večeri, te udisali mirise crnogorice koja raste uokolo, slušali potok i povremeno njakanje magaraca iz obližnjeg obora.
Nakon odličnog doručka, krenuli su za Passo Pordoi (2239 m n.v.) odakle su uspinjačom otišli na 700 metara visinske razlike, do mjesta gdje kreće jedna od brojnih planinarskih staza. Najveći problem u Dolomitima je odabrati kojim putem krenuti, jer je izbor beskrajan. S obzirom da se tek otkrivalo penjačke preferencije grupe, na vrh Piz Boe (3152 m n.v.) uputili su se stazom koju nazivaju „Via Normale“. I normalnim tempom, uz pokoju stanku za okrepu, većina je stigla na preko tri tisuće metara, neki i po prvi put.
Sljedeći dan završili su točno na prijevoju Passo Giau (2236 m n.v.), što se ispostavilo kao najbolja moguća solucija koja im je mogla pasti pod noge.
– Zasiječemo po kamenjaru, popnemo se markiranim koritom potoka, obnovimo snage na prvom planinarskom domu, kako bi uspjeli stići do drugoga. Logistika je nevjerojatna, na svim mjestima ugostiteljska ponuda je veća nego što možemo i zamisliti. Sve čega si poželite – oni imaju; slatko, slano i tekuće.
Nedjelju iskoristimo za odmaranje, sudjelujemo na misi na talijanskom jeziku u gradiću Rocca Pietore gdje nam župnik dozvoli da pročitamo evanđelje na hrvatskom jeziku, a zatim odlazimo na zajednički ručak u slikoviti restoran okružen borovima, s čije terase punimo oči pogledima, jednako kako punimo trbuhe hranom.
Vožnja kući vraća nas u vrućine domovine, užaren asfalt, gužve na cestama – sve oko nas budi nostalgiju prema onome što smo doživjeli u dolomitskim danima i večerima i s obzirom da ne možemo ostati, odlučimo kako se svakako moramo vratiti – opisala nam je dolomitsku avanturu Katarina Pučar.
tekst i foto: Katarina Pučar
