Predstavljanje monografije „Seljak Ivan iz Konšćice i njegov kardinal Franjo“ održano je u nedjelju 14. travnja u župi Svetog Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem, u organizaciji Župe Svetog Martina i Udruge Ekosspiritus i Društva Sv. Izidora Seljaka iz Samobora.
Predstavljanju knjige prethodilo je misno slavlje koje je predvodio mons. dr. Stjepan Baloban, pročelnik Katedre socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, u suslavlju s mons. dr. Jurjem Bateljom, postulatorom za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, vlč.mr. Tomislavom Hačkom, vicepostulatorom za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije i pročelnikom Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, vlč. Željkom Faltakom, rektorom Nadbiskupijskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, domaćim sinom preč. Vladom Razumom, rektorom kapele Corpus Domini u Zagrebu, preč. Nikolom Jurkovićem, župnikom Župe Sv. Jurja u Gornjoj Stubici i dekanom Stubičkog dekanata te domaćim župnikom vlč. Sinišom Hegedušićem.
Župna je crkva bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a posebnost su činili brojni vjernici obučeni u narodne nošnje, dok su i „kapići“ pred ulaznim vratima i dvorište bili također ispunjeni brojnim sudionicima slavlja. Na misi su sudjelovali članovi i članice Društva sv. Izidora Seljaka u svečanim narodnim nošnjama, a pridružili su im se brojni župljani te članovi udruge Samoborske kralušice, Etno fletno iz Samobora te Udruga Oživljena povijest te predstavnici udruge U Duhu s Kristom iz Samobora. Slavlju je bio nazočan i veliki dio obitelji kardinala Kuharića iz rodnoga Pribića, Zagreba i drugih krajeva kamo su se tijekom desetljeća odselili.
Nakon misnoga slavlja okupljenima se obratio župnik Hegedušić koji je rekao: – Okupilo nas je večeras obilježavanje povodom 105 godišnjice rođenja kardinala Franje Kuharića, nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, i 60 obljetnica njegovog posvećenja za biskupa. Kroz povijest župe izmjenjivali su se mnogi župnici koji su svojim zalaganjem i radom ostavili veliki trag, Jedan je od njih Franjo Kuharić koji je 28. kolovoza 1946. godina postavljen za upravitelja župe Rakov potok i Pavučnjak. U službu je stupio 4 dana kasnije, tj. 1. rujna. Nakon nekoliko dana boravka u novoj župi, ubijen je u našoj župi Svet Marin pod Okićem 12. rujna 1946. župnik Pavao Bedenik, onda njegov susjedni župnik. Tada velečasni Kuharić postaje upraviteljem župe Svetog Martina biskupa. –
Nadalje je župnik Hegedušić podsjetio da je u početku župnik Kuharić boravio u Rakovom Potoku, a u Sveti Martin je dolazio služiti mise i predavati vjeronauk, te je to trajalo nešto više od 5 mjeseci, do 22. veljače 1947. godine, kada su ga u Rakovom Potoku pokušali ubiti. Nakon tog nemilog događaja, župnik Kuharić se povukao na nekoliko dana u Zagreb, a preko Svete Nedelje, koja mu je također na nekoliko tjedana povjerena radi pastirske skrbi, povremeno je dolazio u Sveti Martin i Rakov Potok, podsjetio je župnik Hegedušić istaknuvši da mu je „obitelj Ivana Razuma iz Konšćice, kod koje je proživio 8 i pol godina, pružila utočište“ i da je vodio pastirsku skrb za područje koje danas obuhvaćaju 4 župe: Sveti Martin pod Okićem, Rakovo Potok, Sveta Marija Okićka i Zdenčina, a u Svetom Martinu i Rakovom Potoku je velečasni Kuharić ostao do studenog 1957. godine.
Kroz program predstavljanja spretno je vodila praunuka Martina Razum, a praunuk Josip Razum je na početku svečanosti uprisutnio svog Ivana Razuma kratkim monologom, u kojem je prisutnima aktualizirao „duhovnu borbu“ i trenutak odluke svog pradjede Ivana da primi pod svoj krov svećenika Franju Kuharića.
Vrijedni opis života tadašnjega vremena
Recenzent knjige prof. dr. Baloban u svom je obraćanju ukazao je na svoje razloge zašto se prihvatio suradnje na objavljivanju knjige: iz poštovanja i zahvalnosti prema kardinalu Franji Kuhariću koji je često pričao o svećeničkom životu u Rakovom Potoku i Svetom Martinu, gdje je ubijen župnik Bedenik, te iz poštovanja prema obitelji Razum koja je ugostila kardinala Kuharića i brinula o njemu 8 godina i 7 mjeseci.
– Riječ je o vrijednom djelu, zrcalu svoga vremena, napisanom u zadnji čas jer je sve manje autentičnih svjedoka tog vremena, a ako se povijest ne zabilježi s pojedincima koji su snažno utjecali na tadašnja zbivanja može otići u nepovratni zaborav – rekao je profesor Baloban, nadodavši da je ta knjiga pothvat entuzijasta iz udruge Ekosspirutus i Društva Sv. Izidora Seljaka s ciljem da se otmu zaboravu život i običaji jednoga hrvatskog kraja onoga samoborskog, sa središtem u župi sv. Martina pod Okićem i sela Konšćica u toj župi.
Čestitavši autorima, i svima koji su na brojne načine doprinijeli objavljivanju knjige, profesor Baloban je govoreći o pratagonistima knjige – domaćinu Ivanu Razumu i njegovom župniku Franji, pohvalio djelo koje je vrijedno za hrvatsku nacionalnu crkvenu povijest jer se na jednom mjestu bilježi dio teške povijesti Crkve u Hrvata, neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
– Dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac boravio u zatvoru u Lepoglavi i kućnom pritvoru u Krašiću, brojni svećenici na župama su bili proganjani, a bilo je otežano vršiti svoju pastoralnu službu na župama. Među njima posebno mjesto zauzima svećenik Franjo Kuharić koji je kao svojevrsni gorski svećenik obilazio svoje vjernike bez obzira na brojne opasnosti koje su mu prijetile od komunističke vlasti – rekao je profesor Baloban, nadodavši da knjiga pokazuje kako ne bi bilo bilo moguće pastoralno djelovanje svećenika da ga nisu podržavali njegovi vjernici, župljani, koji su zajedno sa svojim svećenicima prolazili teško razdoblje života Katoličke Crkve u komunističkom vremenu, što je dokaz kako je Franjo Kuharić ne samo iz naroda Božjega, nego istodobno s narodom Božjim u dobru i u zlu.
Profesor Baloban je kazao da je u knjizi riječ o iznimno zanimljivom, i za povijest vrijednom opisu života na selu tadašnjega vremena, svih običaja kojih se stariji sjećaju.
– Izvrsno je da ste to zapisali i da će ostati neka mladi čitaju kako se ovdje živjelo, radilo, surađivalo, kako su težaci jedni drugima dolazili. A druga važna stvar jesu sjećanja na mladost, kraj i ljude pod Okićem, a riječ je o tekstu kojeg je napisao sam kardinal Kuharić 1993. godine, u kojem sam protagonist knjige iznosi obilje činjenica i podataka koji bi bez njegovog kazivanja sasvim sigurno otišli u zaborav. –
Ivan Razum – čovjek postojan, s jasnim domoljubnim ciljevima
Preč. Vlado Razum, unuk Ivanov, autor predgovora knjige, podsjetio je baštinu djeda Ivana koja budi mnoge emocije i podsjeća na mnoga događanja i sjećanja iz života cijele obitelji Razum. Izrazio je zbog toga veliku radost svih članova, ali i ponos na sve koji su bili dio te stvarnosti a preselili su se s ovoga svijeta.
– Kuharić je kao magnet prihvaćao ljude, plijenio pažnju svojim posvećenim životom – rekao je preč. Razum, podsjetivši da je od 1947. godine, kada je djed Ivan otvorio vrata svome župniku, kuća Razumovih postala „Betanija“ – kuća susreta, jer su se tu događali i mnogi susreti sa svećenicima, velika različita susretanja što je duhovno označilo obitelj Razum za daljnje generacije.
Govoreći o okolnostima u kojima je djed Ivan otvorio vrata svoga doma župniku Franji, podsjetio je da je 1943. godine Ivanu umrla žena i iza sebe je ostavila 9 djece, a da je 1945. u ratu poginuo sin Vlado, preč. Razum je okarakterizirao djeda Ivana kao „čovjeka postojana, s jasnim domoljubnim ciljevima, politički aktivnog u staroj Jugoslaviji i inicijatora gradnje kapele sv. Josipa“, a njegovih 26 unuka i 57 praunuka su danas bogatstvo života.
– Ova zemlja izgradila je u njemu čvrstoću karaktera – zaključio je preč. Razum osvrnuvši se nadalje na razdoblje boravka župnika Kuharića u obitelji Razum, u kojoj su njegova duhovnost i pastoralna brižnost ostavili veliki trag. Sinovi i kćer zasnivanju obitelji, neki postaju pomoćnici svećenicima u drugim župama i samostanima, oduševljeni su molitelji i hodočasnici, neki odlaze u duhovna zvanja, a danas su unuci – Stjepan i Vlado – svećenici Zagrebačke nadbiskupije, unuke – Ružica i Verica – profesorica i vjeroučiteljica.
Kardinal Kuharić je rado dolazio u posjet svojim Razumima u Konšćicu do kraja života, osobito na čestitanja imendana Ivanu, koji je preminuo 4. kolovoza 1975, a za njega je, između ostalih, brinula Danica – kćer Kuharićevog brata Mije – koja se udala za Ivanovog sina Stjepana, oca preč. Vlade.
Pisati da se ne zaboravi
– Pred vama stoji jedna obična žena koja je na nagovor suatora Radovana ušla u avanturu pisanja knjige, i to ne bilo kakve – rekla je suautorica knjige Ružica Razum, kazavši da je glavni motiv pisanja bila želja da djelovanje kardinala Franje Kuharića u Župi Svetog Martina, a osobito njegov boravak i život u obitelji Ivana Razum, ne ode u zaborav.
– Centralne ličnosti ove knjige su djed Ivan i kardinal Franjo oko kojih se plete cijela priča. Smještajući ih u prostor i vrijeme u kojem su živjeli, pisala sam kako je nekada bilo u Konšćici kroz priče naših starih. Svako mjesto piše svoju povijest kroz život i rad ljudi, njihove građevine, običaje, tradiciju, ali najvažniji su ljudi koji stvaraju tu povijest, Pišem o tome što su ljudi radili na selu da bi preživjeli kroz sva četiri godišnja doba, gdje su stanovali, kakvi su odnosi bili u obitelji, kako su si međusobno pomagali i družili se. Držali su do svojih običaja i tradicije, naglašavali su naši stari koliko im je bila bitna obitelji i vjera, jer sve što su radili radili su uz Božju pomoć i uime Božje. Bitnost i poštovanje obitelji, snaga vjere i ljubav prema domovini prenosili su na mlađe generacije. Ova knjiga ne sadrži daleku prošlost, veći dio nas ovdje prisutnih je dio te prošlosti i preživjela. Radili smo na zemlji , osjetili smo neimaštinu, hranili smo stoku i živjeli u drvenim kućama. Svi smo mi utkani u ovu priču – rekla je suatorica Razum, nadodavši: – Ne smatram da je ova knjiga remek djelo, ali znam da je pisana s velikom radošću, oduševljenjem, srećom i ponosom. Nadam se da će i kod vas, dok ćete čitati stranice knjige, izazvati iste emocije, i sreću i radost i oduševljenje i ponos i da će vam se vratiti sjećanje na ta prošla vremena – rekla je Razum, pročitavši pjesmu Ivana Kranjčeca o životu na selu kroz sva četiri godišnja doba, koja se već generacijama prenosi u obitelji Razum.
Suautor Librić: „Mi nismo bezimeni, mi smo baštinici slavne prošlosti“
Suautor knjige Radovan Librić, tajnik Udruge Ekosspiritus i zaljubljenik u narodne nošnje i običaje samoborsko-okićkog kraja, ukazao je na bogatu etnografsku baštinu župâ tog dijela Hrvatske te je prepričao kako je od jedne stare fotografije, koja je prikazivala jednog tada njemu nepoznatog muškarca u narodnoj nošnji – Ivana Razuma iz Konšćice – nastala knjiga te je iz obiteljske škrinje izvučena upravo ta originalna nošnja s hrvatskim grbom s fotografije i prema njoj je već napravljeno prvih novih dvadeset narodnih nošnji koju nose članovi Udruge te unuci i praunuci obitelji Razum.
– To je potaknulo na istraživanje prošlosti nošnje, prvi put je obrađena nošnja koja je već počela padati u zaborav i vraćena je gotovo iz pepela – rekao je Librić podsjetivši da su umrle i zadnje žene koje su još nosile „bele rubače“ u svakodnevnom životu, a Ivan je živio u vremenima kad je čitav seljački svijet nosio narodne nošnje, i kad su na zagrebačke tržnice dolazile žene iz svojih sela svaka se mogla po nošnji prepoznati odakle dolazi.
Potaknuvši sve nazočne da dolaze na misna i druga slavlja u narodnim nošnjama jer je to dio naših korijena, baštine i povijesti, vjeroučitelj Librić je rekao: – Mi nismo bezimeni, mi smo baštinici slavne prošlosti. Pozivam vas da i dalje budemo ono što i jesmo – ljudi kulture – koji ćemo moći drugima tumačiti našu povijest, da je taj grb upravo ovakav povijesni i da ga se ne sramimo. Nosimo nošnju čovjeka koji je preživio četiri sistema, koji je u svakoj državi bio zatvaran. U Spomenici, svojom rukom piše kako su ga batinali i tukli po tabanima. Zašto? Zato jer je popeval v crkvi i jer je župnika pustil u svoju hižu, zato jer je bio aktivan čovjek na društvenom polju. Samoborski list ga bilježi nebrojeno puta kad je govorio, a tek fotografije koje ćete u knjizi vidjeti gdje je samoborski trg potpuno ispunjen muškarcima i ženama, sa 700 konjanika, u čast Stjepanu Radiću 1935. godina, a Ivan Razum je govorio s balkona gradske vijećnice. –
Potvrdivši da je upravo zato vrijedan seljak Ivan – taj čovjek u svojem „rubju“, u svojoj nošnji, zapitao se nadalje Librić „Što možemo naučiti od Ivana?“, te nabrojio neke od odgovora:
– Trebamo se osloniti na Božju providnost, naučiti da živimo od svoje zemlje, poput njega duboko živjeti riječi iz Matejevog evanđelja: Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učinili; naučiti da budemo lideri, da je velika obitelj pravi blagoslov, pokazati da možemo trpjeti kada treba trpjeti za svoje ideale i ne pokleknuti – rekao je Librić navevši u nastavku što se može naučiti od kardinala Kuharića:
– Naučimo da možemo djelovati u ‘krvavoj kupelji’, u teškim vremenima za Crkvu, kako ih je nazvao nadbiskup Stepinac, koja nisu ni danas prošla. Kupelj jedne loše politike prema Crkvi i vjernicima zbiva se i danas. Možemo naučiti da trebamo računati na svoju župu i zajednicu kako je i on živio, Sve svoje stvari stavio je na jedna kola i tako otišao na župu u Samobor. On sam govori da je Božjom providnošću stavljen u Sveti Martin. Naučimo da je moguće biti župnik u četiri župe, imati pastoral na biciklu. I kad mu je bilo teško išao je k svojem ordinariju, kojemu je rekao da mu je teško, da svećenike ubijaju, ali koji ponovno išao na svoju župu. Živio je u župi gdje je prihvatio ubojicu svoga prethodnika. Zamislite kako je bilo ići u pastoral po noći i misliti hoće li mene netko noćas ubiti? –
Nakon predstavljanja knjige svi sudionici u narodnim nošnjama, njih više od sedamdeset, napravili su zajedničku fotografiju s nazočnim svećenicima, a druženje je nastavljeno u društvenom domu gdje su se okrijepili domaćim jelima, napravljenih s ljubavlju i trudom domaćica i članica udruga.
tekst: Radovan Librić
foto: Silvija Blažević
