U župi Krista Kralja u Domaslovcu u subotu, 2. ožujka, drugu godinu zaredom, održana je župna korizmena duhovna obnova. Ove godine predvoditelj duhovne obnove bio je p. Stjepan Ivan Horvat, misionar Krvi Kristove koji je prisutne želio potaknuti na retrospekciju i preispitivanje sebe, svojeg odnosa s Bogom i svojeg odnosa prema vjeri. Zato je na početku korizme i svake duhovne obnove važno vidjeti kakvi smo u sebi.
Istinu o nama znamo samo mi i dragi Bog, ostali vide samo nešto, a najbolje mjesto gdje možemo upoznati istinu o sebi jest pod križem, pogledati Isusa u oči i biti svjestan da je on za mene (da, za nas, ali za MENE) otišao na križ. Važno je i što ćemo s tom istinom o sebi – ponekad je potrebno neke stvari dotjerati, a ponekad je potrebno nešto izbaciti i podvući crtu (napraviti dobru ispovijed) i u sebi probuditi želju za obraćenjem. Ali mi često tražimo minimum – i u međuljudskim odnosima, i u životu općenito. Pitamo se koji je to minimum koliko moramo moliti, koliko Božjih zapovijedi obrdžavati, a ispravno bi bilo pitati se što još više mogu učiniti za Boga, za svoje bližnje – to je stav koji bi mi kršćani trebali imati. Zato je važno da mi vjernici pročišćavamo sliku Boga – moramo ga otkrivati, upoznavati, provoditi vrijeme s njim u molitvi, u razmatranju Božje riječi kako bi se ta slika pročistila. Jedna od najljepših slika Boga je prikazana u prispodobi o milosrdnom ocu – to je slika Boga koji nas čeka, a ako mu i kažemo „ne“, on će nas pustiti, ali čekat će nas i radovati nam se. P. Horvat naveo je blaženu Djevicu Mariju kao primjer, kao onu koja je uvijek vjerna svom „da“ jer zna Kome je povjerovala. I mi puno puta u životu govorimo svoje „da“, ali stojimo li zaista iza toga – to je pitanje za razmišljanje jer za sveti život najčešće sami sebi stajemo na put. Mi kada biramo svetost, biramo nebo i već bi na ovom svijetu trebali gledati u nebo, a ponekad živimo kao da nikada nećemo otići s ovoga svijeta. Izbor je naš – smrt ili život, netko će od nas tražiti račun za ono što nam je dano i povjereno, i, iako se često uspoređujemo jedni s drugima, jedina usporedba koju moramo voditi i raditi je ona da budemo bolji od jučerašnjeg samog sebe.
Nakon razmišljanja i nadahnutog predavanja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom čime je na najljepši način privedena kraju ova lijepa i poticajna duhovna obnova.
tekst i fotografije: Nikolina Crnković Bizečki
