U nedjeljno predvečerje 14. siječnja zauvijek je usnuo Ivan Glaser, istaknuti nogometni trener i istinski gospodin, koji je većinu svoje vrlo uspješne trenerske karijere posvetio odgoju mladih nogometaša NK Samobor.
Otišao je u vječnost, spokojno u snu, u 87. godini života, ostavljajući za sobom neutješnu obitelj, suprugu Šteficu, sina Željka, kćer Spomenku i unuke Ozrena, Tenu, Taru i Iana, ali i brojne nogometne prijatelje i učenike koji su imali izuzetnu privilegiju upijati životna i nogometna znanja od tog sjajnog stručnjaka i izuzetno karakternog čovjeka.
“Gospon Ivo”, kako su ga s poštovanjem oslovljavali njegovi igrači, zračio je vrlo posebnom nogometnom strašću, i osvajao na prvu toplinom komunikacije, zaraznim osmijehom i iskričavim humorom. Uvijek uglađen, smiren, i izuzetno pažljiv prema svima, a posebno mladim nogometašima koje je vježbao, veliki je Ivan bio omiljeno lice samoborske, nogometne svlačionice, i apsolutni trenerski autoritet kojeg se bespogovorno slušalo i slijedilo. Visok i markantan, gospodskih manira i enciklopedijskog nogometnog znanja, ulijevao je silnu sigurnost svojim učenicima, stvarajući od njih, sa svakim novim treningom i utakmicom, sve bolje igrače i dobre ljude. Bez ijedne grube riječi, bez ijednog povišenog tona, “maestro Ivan” uspješno je od igrača različite naravi i temperamenta, oblikovao izuzetno skladni, nogometni orkestar, u kojem se svaki pojedinac osjećao jednako važnim i značajnim. A kad bi ponekad i “zaškripalo” u rezultatima ili međuljudskim odnosima, Ivan je svojom mudrošću, sposobnošću i blagošću vrlo brzo uštimao nesklad, i momčad bi opet bila čvrsta, homogena i jedinstvena.
Volio je Ivan svoje igrače kao svoju djecu, i nije se ustručavao tu ljubav otvoreno iskazivati u svakoj prilici, a nogometaši su mu uzvraćali silnom srčanošću na travnjaku i maksimalnim poštivanjem njegovih trenerskih pravila i zamisli. Osim istančanog “njuha” za prepoznavanje nadarenih nogometaša Ivana je krasila i osobita sportska pravednost, pa su status prvotimaca u njegovim momčadima redovito imali oni koji su to doista radom i zalaganjem zaslužili, a ne “talentirani šminkeri” kojima treniranje baš nije bilo omiljeno. Ivanovu stručnost i srdačnost iskreno su cijenile i trenerske kolege iz brojnih, drugih klubova, a roditelji igrača koje je učio i odgajao uvijek su bili puni hvale za njegov rad.
Ime Ivana Glasera ostat će zauvijek upamćeno i zapisano zlatnim slovima u povijesti samoborskog i hrvatskog nogometa, a njegova ljudska toplina i veličina svima će nam neizrecivo nedostajati. Posljednji ispraćaj Ivana Glasera bit će u petak 19. siječnja 2024., na Gradskom groblju Otruševec, u 12 sati i 30 minuta.
Zbogom i hvala za sve VELIKI IVANE, i neka ti je vječni mir na nebesko plavom igralištu!
