Udruga branitelja 151. samoborske brigade i Udruga HVIDR-e Samobora i Svete Nedelje organizirale su minule nedjelje, 20. studenog odavanje počasti gradu Vukovaru. Na put su se krenuli s dva puna autobusa, odnosno sa 120 članova, a kiša ih je pratila od Samobora do Ovčare.
Šutke i s posebnim pijetetom stali su pred spomen obilježje Ovčara, Jakša Raguž iz Hrvatskog instituta za povijest ukratko im je prepričao događanja na Ovčari gdje se zbio najveći ratni zločin na području Hrvatske kada su JNA i domaći Srbi ubili brojne civile, hrvatske branitelje i medicinsko osoblje odvedeno iz bolnice u Vukovar, a u grobnici je pronađeno 200 tijela. Napomenuo je da jedan autobus s oko 60 ljudi, koji su u konvoju izašli iz bolnice, još nije pronađen.
Nakon odavanja počasti krenulo se u obilazak Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar. Nije bilo lako ući u taj prostor, a obišlo se atomsko sklonište, hodnike i podrum gdje je postav iz Domovinskog rata. Mučno se bilo prisjećati, ali ne smije se zaboraviti.
U Vukovaru je bio i Samoborac Andreas Lehpamer koji je kao branitelj Vukovara ranjen ležao u bolnici. Skroman i potresen prisjećanjima na dane provedene u Vukovaru, u bolničkim katakombama, samo je rekao ” ja sam ležao tu na hodniku”. Skromniji nije mogao biti. Branio je Vukovar, ležao ranjen na hodniku, izveden iz vukovarske bolnice od strane okupatora.
U formiranoj koloni krenulo se od bolnice pješice, obalom Dunava, prema središnjem križu na obali Dunava. Kratko se odala počast ispred Spomen križa na Dunavu i potom su se svi autobusom uputili ka Vukovarskom vodotornju.
Nakon predaha i razgledavanje Vodotornja, uslijedio je odlazak na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata Vukovara. Pri monumentalnom križu dočekao ih je voditelj koji ih je upoznao s memorijalnim grobljem gdje je pronađena najveća masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata u Europi, gdje 935 bijelih križeva simbolizira izgubljene živote Vukovara i Hrvatske koji su bili pokopani u masovnu grobnicu do ekshumacije poslije mirne reintegracije.
Na putu prema Ivankovu stalo se na Trpinjskoj cesti i odalo počast Blagi Zadri.
Nakon odavanja počasti bio je ručak u Ivankovu, uz hranu koju je pripremila obitelj Buranji sa svojim djelatnicima.
Poslije kratkog predaha krenulo se prema Starim Mikanovcima gdje je u Osnovnoj školi Stjepana Cvrkovića bila najveća ratna bolnica – kirurški stacionar za vrijeme Domovinskog rata u kojemu su liječnici i drugo medicinsko osoblje vinkovačke bolnice i lokalno stanovništvo pružali prvu pomoć na prvoj crti bojišnice i dali svoj doprinos obrani domovine.
Tamo su Samoborce dočekali ravnatelj škole Đuro Škrget, načelnik Općine Mario Milinković, predstavnik udruga proizašlih iz Domovinskog rata s kojima su senaši sugrađani prisjetili tih teških ratnih dana kada je njihovo mjesto bilo na prvoj crti obrane i prva pomoć za stradale branitelje i civile. Upoznali su ih sa svojim nastojanjima da se doprinos stanovništva u obrani domovine ne zaboravi te su svoja sjećanja i materijale koji su se našli u arhivima pretočili u dokumentarni film “Ratna bolnica Stari Mikanovci”.
Naš hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata, član udruge, Samoborac Andreas Lehpamer, opet je samo skromno rekao ” ja sam ležao tu na hodniku”. Nakon izlaska iz Vukovarske bolnice bio je, naime, dva dana u srpskom zatočeništvu te je u razmjeni humanitarnim konvojem (koji je bio kamenovan) vraćen u Hrvatsku i tako je završio u ratnoj bolnici prije transporta za Zagreb.
Sigurno ima još puno takvih branitelja, skromnih, samozatajnih, ali vidno stradalih u Domovinskom ratu kojima prisjećanje na obranu domovine i stradanje u ratu i liječenje u miru teško pada, ali to šutke podnose i skromni idu dalje.
