Iako se prvi zapisi o Samoboru vežu uz 1242. godinu i povelju kralja Bele IV kojom je gradu potvrden status slobodnog kraljevskog trgovišta, arheološki nalazi govore kako je ovaj prostor naseljen još od kamenog doba. Bilježe se keltski, ilirski i rimski nalazi, naravno uz slavenske, odnosno, starohrvatske. Samo podrijetlo imena “Samobor“ nije potpuno jasno. Najprihvacenija objašnjenja govore kako su ovdje od davnina živjeli “samo borci“, kako se, prilikom dolaska prvih Hrvata, na mjestu buduceg naselja nalazio “samo bor“, kako su prvobitno naselje odlikovali “sami obori (ograde)“, ili da je grad dobio ime u slavu junaka Sama koji je u 7. stoljecu poveo Slavene u borbu protiv Avara. Kako bilo, polazišna godina za racunanje starosti Samobora je vec spomenuta 1242. Naime, bježeci pred Tatarima, tadašnji je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV, između ostalih, svoje sklonište našao i u Samoboru. U znak zahvalnosti svojom je poveljom potvrdio slobodoštine koje su gradu pripale za vrijeme hercega Kolomana. Prema Belinoj povelji Samobor je postao kraljevsko slobodno i poveljno trgovište. Drugim riječima, grad je bio nezavisan od feudalne i banske vlasti, imao samostalnu unutarnju upravu i sudstvo te pravo biranja svog župnika. Borba oko očuvanja tih povlastica u dobroj je mjeri obilježila samoborsku povijest.