Članovi Kluba učenika i studenata Grada Samobora posjetili su 18. studenog, Vukovar, a dojmove i osjećaje na papir je prenijela Viktorija Gabrek. Prenosimo njen tekst.

"18.11.1991. većina smo bili bebe i nismo znali ni govoriti, a došli smo tamo dvadeset godina kasnije pokloniti se i odati počast Gradu heroju i njegovim žrtvama ponukani roditeljskim pričama, medijskim napisima i svemu što nas okružuje i nastojanjima istih da ponovo osvijeste Hrvate o golgoti koja je snašla Vukovar. Siniša Glavašević, Blago Zadro, dr. Vesna Bosanac, Mile Dedaković, Branko Borković bila su samo od nekih imena koja su se kroz cijeli dan ponavljala u medijima, u tihom razgovoru, u koloni sjećanja i virila su iz svakog još uvijek razrušenog kutka, iz svake još uvijek ne zacijeljene rane, a vezana za Vukovar i njegov pad nakon dvedesetodnevne okupacije.

Dvorište Opće Vukovarske bolnice, prepuno ljudi tužnih, ponosnih, sjetnih i suznih lica, na kojima su se osjećaji mogli čitati kao redovi otvorene knjige. Lica na kojima nema mržnje, samo sjećanje na najmilije, sjećanje koje im je ostalo, a koje ih vraća, svake godine, svakog dana upravo ovdje. Stihovima pjesme Gabi Novak – "Hrabri ljudi" , kroz okupljenu masu prohujala je struja osjećaja koji spuste čovjeka na zemlju i daju mu na razmišljanje... Zašto? S kojim ciljem? Tko? Odgovora nema... Samo osjećaj, da se upravo na tom mjestu prije dvadeset godina majka rastala sa djetetom, da je ranjeni branitelj u povojima izbačen na surovu zimu i blato i da su svi ljudi koji su izvedeni iz te bolnice i svojih skloništa duž cijelog grada znali kakva ih sudbina čeka. Činjenica da ta zemlja na kojoj stojim skriva ožiljke više od 3600 ljudi koji su mučeni, terorizirani i na kraju brutalno smaknuti, ostavlja ne samo gorak okus u ustima, od nje se srce steglo svakom čovjeku koji je bio u Vukovaru taj dan čak i nakon toliko godina.



Prolazeći gradom na putu do groblja u koloni sjećanja, ne može čovjek pobjeći od sebe i ne razmišljati o tome tko je sposoban učiniti takve strahote, tko je sposoban slijediti takve krive i izopačene ideale? Zar doista čovjek može učiniti takvo nešto? Tada odgovori polako počnu dolaziti iz žamora mnoštva, iz pukotina na zgradama, iz svake svijeće na putu i dok na licu možeš osjetiti kako te zima štipa za obraze, pitaš se kako je bilo toj sirotinji, nakon toliko dana agonije, bez osnovnih životnih uvjeta, bez hrane, lijekova, bez nade, dok koračaju u smrt? Nikome ti ljudi nisu učinili ništa nažao, a tada su ih do jučer susjedi prezirućim pogledom osudili jer su bili Hrvati, jer su kao svi narodi željeli biti svoj na svome, živjeti u miru i duhu tradicije bez nametanja tuđih ideala i željeli da se svaki od njih može podičiti svojim grbom i svojom trobojnicom. Svi ti ljudi su urezani su u zidove grada, jer svaki ispaljeni metak i svaka bačena bomba imala je za cilj srušiti, uništiti i do temelja sravniti Vukovar, Vukovarce i njihove branitelje.

Ne mogu se oteti dojmu da u jedome nisu uspjeli – Vodotoranj, nazvala bi ga srcem Vukovara, jer on simbolizira junački otpor koji su pružali oni koji su ostali u gradu, a svaka njegova pukotina je rana na srcima Vukovaraca koja i dan danas ostavlja neizbrisiv trag tragedije koje su prošli. Kolona sjećanja simbolično je završila na memorijalnom groblju polaganjem ruža i paljenjem svijeća za duše svih poginulih, zatočenih, mučenih i nestalih žrtava, a prizor 938 bijelih križeva mislim da nitko od ondje prisutnih neće zaboraviti, jer takvo nešto postane dio tvog bića i promijeni način razmišljanja.



Put nas je odveo dalje do Ovčare, mjesta gdje su odvedeni zarobljenici iz bolnice. Jedan od hangara koji su u sklopu VUPIK-a bili iskorišteni kao koncentracijski logori pretvoren je 2006. u Spomen dom. Silna okrutnost agresora zauvijek je ostala zapečaćena i vidljiva svima, u podu u kojem su kao upozorenje ostale čahure ispaljenih metaka, a njih ima na tisuće. Spomen ploča govori o opomeni koja ostaje, da se ovako nešto više nikad nebi dogodilo, o tome svjedoče i vrata koja su simbolički ostavljena, ali zauvijek zaglavljena, da se više nikad ne mogu zatvoriti.Na Ovčari je pogubljeno oko 260 ljudi od kojima 200 je poznat identitet nakon ekshumacije iz jame u blizini Spomen doma, dok se ostalih 60 vode kao nestali. Od prije spominjan Siniša Glavašević, ratni novinar koji je bio u stalnom kontaktu s javnosti i ohrabrivao Vukovarce do samog kraja, skončao je upravo na Ovčari. Mjestu usred ničega. No sjećanje na žrtve Ovčare i Vukovara ne može nikada umrijeti u ljudima koji su tamo bili, jer dok je čovjek živ kažem vam, to je dio njega. Oprostiti treba, jer nam oprost osigurava da dalje živimo, jer time pokazujemo da smo čistim srcem branili svoje, ali zaboraviti nikada! Jer onaj tko zaboravi svoju prošlost zaboravlja sebe, a tko zaboravi sebe uvijek bude kažnjen tako da se prisjeti. S Vukovarom u srcu živim od danas 365 dana u godini. "

Navik on živi ki zgine pošteno! Neka im je vječna hvala i slava!

Viktorija Gabrek

VEZANI ČLANCI

• 19.11.2011: Dan sjećanja na žrtvu Vukovara obilježen u Samoboru
• 18.11.2011: Zapalimo svijeće za Vukovar
• 18.11.2011: Dan sjećanja na Vukovar

KOMENTARA: 0

KOMENTIRAJ

Upozorenje: Zbog zaštite od spama molimo da prilikom komentiranja ne stavljate linkove
u obliku http://www.radiosamobor.hr, već u obliku www.radiosamobor.hr. Hvala! Poruka: Ime: Email: Zapamti me

KOMENTIRAJ KORISTEĆI FACEBOOK, YAHOO, AOL ili HOTMAIL

NAJNOVIJE OBJAVLJENO