Nakon gotovo trideset godina vladavine umre hrvatsko-ugarski kralj i rimski car Sigismund (1409.-1437.) ostavivši iza sebe samo kćer Elizabetu. Kronike spominju da je kralj na samrtnoj postelji zaklinjao hrvatske i ugarske staleže da mu priznaju zeta, vojvodu austrijskog Albrechta V. Habsburškog, i kćer Elizabetu za nasljednike. Staleži su priznali da Elizabeti po nasljednom pravu pripada prijestolje, ali se nisu htjeli odreći svojeg izbornog prava. Na saboru u Požunu, 18. prosinca 1437., izabraše Albrechta i Elizabetu za kralja i kraljicu. Da je bilo po Sigismundu, tada bi jedino Elizabeta postala kraljicom, a Albrecht bi ostao vojvodom. Ovako, prvi u kraljevini postao je ipak Albrecht, iako je njegova supruga rado isticala da je upravo ona jedina baštinica krune i prijestolja. No, ubrzo se kralj Albrecht razboli i umre 27. listopada 1439. ostavivši iza sebe dvije kćeri i trudnu Elzabetu. Nakon kraljeva ukopa Elizabeta pođe u Budim gdje provodi kraljevsku vlast izdajući razne povelje sebe nazivajući kraljicom Ugarske, Hrvatske, Dalmacije, baštinicom kraljevine Češke i vojvotkinjom Austrije i Štajerske. Za kraljicu kažu da je bila "lukava i umna žena sa muževnim srcem u ženskom tijelu". Znajući da će joj trebati potpora kako bi se održala na prijestolju prikloni se svojim rođacima Celjskim, knezovima ocu Fridrihu i sinu Ulrihu II., mačvanskom banu Ladislavu Gorjanskom, knezovima Frankopanima Martinu i Bartolomeju VIII, i drugima, dijeleći im povlastice, časti i imanja, sijući tako sjeme nezadovoljstva u hrvatskim i mađarskim staležima. Kap je prelila čašu kada je oduzela čast krunskog čuvara Jurju od Bozyna i predala je Ladislavu Gorjanskom, koji je tada bio kapetanom tvrdog Višegrada, u koji je odmah dala pohraniti krunu sa svim drugim krunskim dragocjenostima. Kada je u čast ostrogonskog biskupa uzvisila svojeg rođaka Dionizija Szecsija pomogavši da postane i kardinalom, stekla je ljutog neprijatelja vesprimskog biskupa Simona Rozgona. Ipak, visoko plemstvo i staleži kraljici nisu htjeli oduzeti nasljedno pravo nego su predlagali da se po drugi put uda. Što je kraljica više odbijala udaju to su je više staleži salijetali, čak su joj ubrzo poceli tražiti pogodna supruga kojeg bi mogli prihvatiti za kralja. Na drugoj strani pak, sa istoka zaprijeti turski sultan Murat II. čije su se čete približile granicama kraljevstva. Kada su stigle vijesti da je na poljski dvor kralja Vladislava I. Varnencika stigao turski poslanik predlažući savezništvo protiv Elizabete, za uzvrat nudeći pravo na Kraljevinu Češku, gospoda i staleži odluče da bi upravo najpogodniji suprug bio poljski kralj. Na taj bi način otklonili prijetnju i stekli moćnog saveznika. Na nagovor Ulricha Celjskog Elizabeta obeća staležima da će se udati za poljskog kralja koji je tada imao 16 godina, dajući im punomoć da je zastupaju u pregovorima držeći figu u džepu do prve prilike kada će to obećanje poništiti. U jutro 22. veljače 1440, kraljica rodi sina kojeg nazva Ladislav Postumus (Posmrtni) i odmah zaboravi svoja obećanja o udaji i opozove danu punomoć. Ipak, imajući punomoć u rukama i pozivajući se na izborno pravo, poslanici staleži ustrajali su nudeći krunu poljskom kralju. Tijekom ožujka 1440. uspješno su, doduše bez kraljice, završeni pregovori i sklopljen je ugovor sa Vladislavom I. koji se obvezao da će prigodom krunidbe potvrditi stara prava i slobode hrvatskog i ugarskog plemstva, da će sa poljskim četama braniti kraljevstvo od Turaka, i ako neće imati muškog potomka, priznati Ladislava za zakonita nasljednika. Za 1. svibnja ugovore poslanici krunidbu kralja. Ispravu o svemu dogovorenom, koju je sastavio pronotar kraljevstva Ivan od Sredne, kanonik čuvar Kaptola zagrebačkog, poslanici odnesu kraljici u Komarom. Čim su poslanici krenuli nazad put Budima, kraljica podere ispravu i pogazi pečate, a bana Matka i Emerika Marczalla, koji su ostali da dočekaju poljske poslanike baci u tamnicu. Vijest da su poslanici bačeni u tamnicu ogorči staleže, te malo i veliko, a među protivnicima i privrženicima kraljice produbi se još veći jaz. Kraljica odmah namjesti svoje kapetane u odane gradove Tomu Szecsija u Komaromu, Ulricha Celjskog u Györu, a Nikolu Iločkog u Stolnom Biogradu. Doznavši da je Vladislav sa svitom i 4.000 vojnika krenuo put Budima, Elizabeta 15. svibnja dade na brzinu okruniti sina krunom Svetog Stjepana u Stolnom Biogradu. U međuvremenu, ratoborni biskup Simon Rozgon dočeka kralja u Kežmarku koji tamo ostade dvanaest dana premišljajući da li da nastavi put ili da se vrati kući. Biskup ga ipak uvjeri da će lako pobijediti te kralj odluči krenuti u Budim. Na tu vijest Ulrih Celjski pohita sa 500 vojnika u Budim kako bi pretekao kralja ali ga putem dočeka egerski biskup, koji je u međuvremenu ovladao Budimom, te ga potisne nazad u Györ. Kraljica Elizabeta, ne imajući dovoljno vojnika, založi dio svoje imovine i sa novcem uzme u službu češke plaćenike, veterane iz husitskih ratova, te odluči oružjem obraniti prava svog krunjenog sina. Ulrich Celjski ostade u Györu ali ga zarobi i preotme mu grad biskup Simon Rozgon sa svojim četama osiguravši tako Budim od najbližih kraljičinih vojnika. Sabor u Budimu započne 29. lipnja i izabere Vladislava za svoga kralja, a krunidbu Ladislava Postumusa proglasi nevažećom. U međuvremenu, dok su se Hrvati i Mađari međusobno raspravljali i nadmudrivali tko će im biti kralj, krajem travnja 1440. zaprijeti sultan Murat II. Beogradu, istočnom braniku Hrvatske i Ugarske. Kapetan Beograda bio je ban čitave Slavonije Ivan Talovac prior vranski (reda Ivanovaca) i brat bana Matka. Sa svojim banderijem, češkim i talijanskim plaćenicima te uz pomoć lokalnog srpskog stanovništva koje mu je dojavljivalo sve turske namjere, nakon šest mjeseci turske opsade obranio je grad, a Murat II. izgubivši 17.000 ljudi, ode neobavljenog posla nazad u Drinopolje. U vrijeme najžešćih turskih napada na Beograd, u Hrvatskoj i Ugarskoj bjesni građanski rat. Uz kraljicu Elizabetu stali su ostrogonski nadbiskup Dionizije Szecsi i brat mu Toma, Ulrih i Fridrih Celjski, mačvanski ban Ladislav Gorjanski, Ivan Korod i mnoga vlastela jugoistočne Slavonije. Ulrih Celjski uzeo je u službu češkog plaćenika Ivana Vitovca (Jan Bithowecz) koji je sa njegovim četama žario i palio po Hrvatskoj i Slavoniji, napadajući nemilice protivnike kraljičine. Ban Ivan Talovac nije mogao pomoći zato što je obranivši Beograd odmah pohitao sa svojim četama na obranu juga Hrvatske od velikog vojvode bosanskog Stjepana Vukčića koji je tamo osvojio Omiš i Poljica. Odsutnost bana Hrvatske Matka koji je sa bratom Petrom također pohitao obraniti južne krajeve, ohrabri kraljicu da u rujnu pokrene vojsku na Budim i otuda protjera Vladislava. Kralj je u međuvremenu zatražio i dobio pomoć od 5.000 poljskih vojnika koji su u najboljem slučaju mogli pristići tek krajem godine. Najveću vojsku sakupi Ladislav Gorjanski sa mačvanskim prvacima Ivanom Korodem, Andrijom Botošem i Henrikom Tamašijem te krene put Budima. U tim teškim trenucima kralju su pomogli severinski banovi Ivan Hunjadi i knez Nikola Iločki koji su poveli svoje i kraljeve poljske čete protiv najopasnijeg protivnika, Ladislava Gorjanskog. Negdje početkom listopada sukobe se obje vojske na desnoj strani Dunava kod mjesta Batte (Bátaszáka). Planu žestok boj koji potraje nekoliko sati bez rezultata, koji se na kraju završi porazom Ladisava Gorjanskog čija se vojska razbježi. U boju pogibe Andrija Botoš, Ivan Korod bude zarobljen, a Gorjanski i Korod sretno umakoše. Hunjadi i Iločki zatim nastave redom zauzimati gradove kraljičinih privrženika. Kraljeva pobjeda snažno dojmi brojne kraljičine pristaše koji stignu u Budim pokloniti se kralju. Kralj im oprosti i iz tamnice pusti brojne svoje neprijatelje, izmedu kojih i grofa Ulriha Celjskog koji je tamo proveo nekoliko mjeseci. Ulrih ostavi kralju taoce i ode sa obećanjem da će vratiti gradove koje je uzeo u županijama uz austrijsko-štajersku granicu. Kad je odmakao od Budima Ulrih zaboravi na obećanje i stane sakupljati vojsku. U međuvremenu, početkom siječnja 1441., stignu kralju poljske čete koje on okupi zajedno sa hrvatskim i ugarskim banderijima te krene prema gradovima koje je držao Ulrih. Dok je kralj sa glavninom svoje vojske posjedao nekoliko gradova grofa Celjskog, poslao je u Slavoniju nekoliko četa pod Stjepanom Bánffyjem koje 1. ožujka 1441. stignu pred Samobor. Nekoliko kilometara zapadno od Samobora danas je granica Republike Slovenije. Nekad je to bila granica Njemačkog Carstva u kojem je carevao Friedrich III. Habsburški. Tu je prestajala vlast hrvatsko-ugarskog kralja i bana. Grofovi Celjski uživali su tu privilegiju da su imali posjede sa obje strane granice. Herman II. Celjski, sudjelovao je u nikopoljskoj bitci 1396. u kojoj je kralja Sigismunda spasio od turskog zarobljeništva. Za uzvrat, Sigismund ga je nagradio velikim posjedima u Hrvatskom Zagorju i Međimurju, a od 1406. uzdigao ga je na čast bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Poslije izumiranja plemićke porodice Ortenburg, Celjski su 1418. godine naslijedili velika imanja u Koruškoj i Kranjskoj. Posredstvom Sigismunda, 1423., oslobođeni su vazalstva od Habsburgovaca, a od 1436. uzdignuti su na čast njemačkih državnih knezova. Habsburgovci su bezuspješno pokušavali Celjske podčiniti svojoj vlasti. Nakon smrti Sigismunda, njihova zaštitnika, planuo je rat izmedu vojvode Friedricha V. Habsburškog i Celjskih (1436.-1443.) koji je na kraju završio celjsko-habsburškom nasljednom nagodbom. U međuvremenu, vojvoda Friedrich V. Habsburški, okrunjen je za njemačkog cara kao Friedrich III. U gužvi oko hrvatsko-ugarskog prijestolja car Friedrih III. svrstao se na stranu kraljice Elizabete te prihvati skrbništvo nad malodobnim Ladislavom Postumusom. Sa kraljicom sklopi dobar posao posudivši joj novac za podizanje vojske u zalog za njezine posjede u Austriji i Štajerskoj. U rat između dvije strane nije se miješao osim što je kod Vladislava pokušao posredovati u sklapanju mira. Prijeći granicu carstva sa manjom vojskom, pa makar ciljem bili posjedi Celjskih, svakako je bio rizik koji bi možda dao povoda caru da se upetlja u borbu za krunu, kojoj su ionako Habsburgovci težili. Samobor je uživao status slobodnog kraljevskog (ili kraljičinog?) trgovišta. Na brijegu iznad grada nalazila se utvrda u posjedu Celjskih u koju se moglo smjestiti nekoliko stotina vojnika. Jednako tako, Zagreb je bio slobodan kraljevski grad, samo potokom odvojen od utvrđenog biskupskog Kaptola. U utvrdi Medvedgrad, na padinama Medvednice povrh grada, koji je također pripadao Celjskima, nalazila se manja njemačka posada koja je i u mirnim vremenima tlačila gradane i seljake iz okolnih sela. Kronike ne spominju da je zapovjednik celjskih ceta Ivan Vitovec disciplinirao građane Samobora ili Zagreba, iz čega bi se moglo zaključiti da barem otvoreno nisu bili na kraljevoj strani. Dolazak kraljeve vojske mogao je, što je malo vjerojatno, imati za cilj zauzimanja Samobora i utvrde, ako se po zimskom vremenu bude dalo. Kraljeva vojska mogla je biti samo prijetnja koja bi uz sebe vezala znatne snage protivnika koje su mogle otići u Zaladsku županiju gdje je kralj opsjedao neke gradove, ili pak otići u Slavoniju, gdje je splasnula pobuna nakon poraza kod Batte. Kako god, Stjepan Banić se sa kraljevom vojskom utabori pred Samoborom na rubu močvare, koja se nekad nalazila uz obalu Save, na ravnici izmedu današnjeg Samobora i Sv.Nedjelje. Tabor okruži sa drvenim kolima, vjerojatno međusobno vezanim lancima, koja su služila kao obrambeni zid protiv napada izvana. O broju i snazi njegovih vojnika nema podataka. Logično je da je uz njega bio i njegov feudalni banderij od kojih 500-1000 ljudi, možda kakav još mađarski banderij i barem jedna četa Poljaka. Prema uzoru na češke taborite iz husitskih ratova (1419.1436.) banić je vodio sa sobom kolski tabor sastavljen od koje stotine kola sa zapregama koja su mu služila za prijevoz logistike i svega potrebnog za život na otvorenom usred zime, ali i za obranu. Kolima su upravljali unovačeni slobodni seljaci i kmetovi, i nije isključena mogućnost da je kolskom taboru pripadala i kakva naoružana četa pješaka. Kronike knezova Celjskih, nastale u vremenu od 1435. i 1460. godine, bilježe najznačajnije dogadaje iz života te moćne feudalne obitelji. U dijelu 22. poglavlja spominje se bitka pod Samoborom i iz načina pisanja možemo zaključiti da je napisano znatno poslije bitke. Ovdje ćemo citirati samo taj dio: "…Kako u to vrijeme nije bilo jedinstva u zemlji već samo velike zbunjenosti, kao što se vidjelo. Ipak su se sastala neka mađarska gospoda, vjerska i svjetovna sa četama, pa su opet htjeli u zemlju Celjskih, kako bi zagospodarili. I kad su došli do Samobora i tamo se utaborili, Celjski su se brzo sakupili i poslali svojeg gospodina Ivana Vitovca (Jan Wittoweczen) protiv uljeza. A kad su Celjski došli blizu Samobora, gdje su htjeli prenoćiti, došao je kapetan (?) da se protiv njih sprema napad. Oni (Celjski) su se spremili za borbu iako je Mađar bio brojniji otprilike jedan prema deset. Tada se je i Ivan Vitovec prestrašio, i to ne malo, pošto je shvatio da ima velik broj Mađara nasuprot tako malo naroda, čiji je on kapetan i vođa. Činio je, što čini iskusan borac, pa nitko nije primijetio njegov strah, već je svoj skup poslao uz mnogo uputa i velik red, pa je svoje ljude tješio vedrim riječima i dobrom voljom uz čvrstu muževnost i volju za bitkom. Sa obiju strana puhalo se u rog, pa su se obje strane viteški borile. A pošto je borba dugo trajala, bila je sreća da su se Mađari dali u bijeg u svoja skloništa u kolima koja su stajala kod Samobora blizu jedne velike vode. Tada je Ivan Vitovec sa svojim narodom napao na to utvrdenje od kola i kod toga napada totalno potukao Mađare, pa je među njima zavladao strah. A oni koji nisu bili ozlijeđeni ili ulovljeni, bježali su u mčcvaru, tako da su se mnogi utopili. Pošto su Mađari izgubili tu bitku, a Celjski su pobijedili, to su oni otimali šatore, kola, a tu su našli zlata, srebra, novca i drugih vrijednosti što su uzeli. Osim toga uzeli su u taboru 500 osedlanih konja, i pošto su uhvatili mnogo Mađara, medu njima je bio vojvoda von Lindau i mnoga druga gospoda, vitezovi i kmetovi, i svi su bili odvedeni u toranj u zatvor. Spomenuti taoci bili su ljudi koji su došli iz Poljske…" Vjekoslav Klaić u knjizi "Povijest Hrvata" donosi zanimljiv sadržaj jednog pisma, čijeg pisca zbog tiskarske greške ne znamo, ali zato znamo da je pismo primio Roženberk u Beču. U pismu stoji; "..Knez Celjski potukao je Poljake i Ugre tako da ih je tisuću i pol ostalo na mjestu mrtvih. Uz to zaplijenio je čitava kola sa puškama i zarobio mnogo njih. Jedan se želi otkupiti s 40.000 forinta.." Dolazak kraljeve vojske pod Samobor čini se da je postigao svoj cilj zato što je potjerao Ivana Vitovca na djelovanje. Utvrda iznad Samobora mogla je uz stotinjak ljudi posade dosta dugo odolijevati opsadi, pogotovo u zimsko doba. Ako Celjski nisu htjeli bitku tada su mogli zavlačiti obranu utvrde i iznurivati snage protivnika. Središte današnjeg Samobora nalazi se na ulazu u klanac na čijim vratima stražare ostaci utvrde. Iz doline Save do utvrde zimi je moguć samo jedan put koji su tada vjerojatno nadzirale kraljeve trupe. Zbog toga kronika ne spominje dolazak Vitovca u utvrdu ili barem u tabor pod zidinama nego njegovu prvotnu odluku da zanoći, po svojoj prilici negdje uz Savu ili nešto više uzvodno uz Krku. Dolazak kapetana iz protivnickog tabora, koji je upozorio Vitovca da će uslijediti napad, promijenio je njegove planove. Kapetan je sigurno poslije bitke dobro nagrađen zato što je odao protivnicke planove, snagu i spremnost za borbu. Banić je saznao za dolazak Vitovca te ga odlučio odmah napasti prvi. Dakle nije riječ o scenariju gdje se dvije vojske utabore na nekom polju, prenoće i prije podne se postroje spremne za bitku, nego o dvije vojske koje su krenule jedna prema drugoj i to na prostoru izmedu samoborskog gorja i rijeke Save. Danas je to prostor širine 3-4 kilometra koji je nekad bio išaran rukavcima Save i visokim grmljem, možda i kakvom šumom. Vrlo malo je vjerojatno da se Vitovec sukobio sa brojnijim kraljevim četama na nekom otvorenom prostoru gdje bi bio u znatno slabijem položaju, nego je poznavajući teren i znajući neprijateljske namjere zaskočio protivnika na prostoru gdje njegova brojčana prednost nije mogla doći do izražaja. Šibljaci, vrbici i kanali obrasli gustom vegetacijom pružali su dobru mogućnost da se iza njih zakloni ili napadne. Možemo pretpostaviti da Banić napadnut kada je dolazio u poretku kakve kolone nespreman za iznenadnu bitku. Znakovito je da je kroničar zapisao da je Vitovec poveo svoje čete "uz mnogo uputa i veliki red". Dakle riječ je o planu, stegi i koordiniranom djelovanju pojedinih četa. Takvo nešto su mogle provesti samo iskusne plaćenicke čete, a ne kraljeve feudalne trupe. Ivan Vitovec stigao je 1439. godine sa samo tri konjanika u pratnji, knezu Ulrihu Celjskom koji ga je uzeo u službu i postavio za vrhovnog kapetana svojih četa. Svakako je zbog reputacije i iskustva, i ne bez preporuka, veteran iz husitskih ratova (1419.-1436.) odmah stekao visoku čast i povjerenje. Srednjovjekovne kronike pune su opisa bitaka u kojima se hvale mudrost, hrabrost i ratničke vrline pobjednika i eventualno kakva pomoć sa Neba. Celjski kroničar spominje da "je bila sreća da su se Mađari dali u bijeg". Dakle možemo zaključiti da se gotovo desilo čudo i pošto "je bitka dugo trajala" da obijem stranama nije nedostajalo hrabrosti, i da pobjeda nije izvojevana lako. "Mađari" su se držali dobro i u jednom trenutku dali se u bijeg. Kako bilo, Vitovec sa svojim ljudima razbi kraljevu vojsku i odmah se okrene napadu na utvrđeni tabor pred Samoborom. Tabor pun poraženih i demoraliziranih vojnika nije bio sposoban za obranu te je i on brzo zauzet, a preživjeli nagnu u bijeg u obližnje močvare gdje se velik broj podavi. Plijen je bio znatan. Kola sa puškama potvrđuju da je jedan njihov broj bio uređen za obranu sa posadom i postavljenim manjim ručnim topovima kao i kod čeških taborita (husita). Pet stotina konja pod sedlom vjerojatno su bili konji sa opremom za vuču kola zato što inače njihovi goniči nisu sjedili na konjima nego na njihovim leđima. Lakša kola vukla su dva i teža četiri konja i nekom matematikom se može doći do broja od jedne do dvije stotine kola. Kolski tabori su kroz povijest pripadali Poljacima, Česima, Mađarima i Rusima, i nisu bili vojno iskustvo našeg okruženja i otuda povećana pažnja kroničara kolima i konjima. U samoj bitci kolski tabor nije odigrao neku značajnu ulogu ali je zato sakrivao brojna blaga. Od brojeva, koje treba uzimati sa rezervom, imamo samo podatak da je kralj izgubio tisuću i pet stotina ljudi plus nešto zarobljenih zatvorenih u tamnici u kuli. Podatku da je Vitovec bio slabiji deset puta teško da se može vjerovati. Kraljeva vojska možda je imala dvije do tri tisuće ljudi u kojem slučaju bi Vitovec imao dvije do tri stotine svojih ljudi i teško je povjerovati da bi sa njima išta mogao učiniti. Konačno, nitko pametan ne bi poslao četu vojnika na cijelu vojsku. Sa 800-1000 vojnika-plaćenika, uz čimbenik iznenađenja i umješno zapovijedanje, mogao se pobijediti dva, pa možda i tri puta brojniji protivnik. Takvi slučajevi u povijesti nisu rijetki. Osim materijalne dobiti i nešto reputacije pobjednicima, bitka ne odluči ništa bitno. Kraljica umre 1442. godine, Ulrich II. Celjski pomiri se sa kraljem Vladislavom, a zarobljeni Banić, von Lindau i spomenuta poljska gospoda budu puštena na slobodu. Samobor i obližnji Zagreb nisu imali neku veću štetu i čini se da se u sve to nisu niti miješali. U bitci protiv Turaka kod Varne ,u današnjoj Bugarskoj, pogine 1444. kralj Vladislav i cijela gužva oko prijestolja ubrzo bi zaboravljena.