Volonteri uljepšali “Otok dobrote”

28. svibnja 2018.
Komentari isključeni
789 Pregleda

U tjednu nacionalnih manifestacija Hrvatska volontira i Dani otvorenih vrata udruga u Samoboru je u subotu, 26. svibnja održana volonterska akcija uređenja prostora samoborskog “Otoka dobrote” koji je od ožujka ove godine otvoren u podrumskoj garaži Autobusnog kolodvora Samobor.

Kako bi taj maleni prostor u koji dolaze i korisnici i donatori bio što ljepši i ugodniji, unatoč razlogu njegova postojanja, pobrinuli su se zajedničkim volonterskim snagama ravnateljica Centra za socijalnu skrb Samobor Nataša Koražija i desetak volontera udruge „Kad bi svi…“, a Rotary club Samobor donirao je boju za zidove.

Volonteri su razvrstali velike količine donirane odjeće koju svakodnevno donose naši sugrađani te su okrečili zidove, a mlada slikarica Marina Ivančić oslikala je jedan zid uz pomoć volontera Lukše Konsua koji je ispod slike ispisao tekst jednog od mnogih grafita kojima su prije bojenja bili prekriveni zidovi. Simpatična poruka starog grafita svima se jako svidjela pa su ju odlučili zadržati na tom zidu kako bi u taj humanitarni kutak unijeli dašak pozitive, a poruka glasi: „Volim kad se smiješ, tad smijem se i ja“.

Ovo je mjesto skriveno od pogleda znatiželjnika, ali ima svoja pravila ponašanja odnosno popis uputa na ploči uz ulaz, za donositelje i odnositelje stvari kako bi se održao red.
Mole se svi sudionici da ih se pridržavaju, iz poštovanja prema drugima koji također dolaze, ali i volonterima koji se brinu za urednost.

Zašto volontiramo?

“Zato jer volontirajući ljudi ne gube vezu s onim dijelom sebe koji nas čini Ljudima s velikim LJ, a to je Ljubav. Volontirajući živimo u bliskom osjećaju onog dijela našeg bića koji nas pokreće iznutra i daje snagu da vidimo koliko je divno biti živ. Ljudi su stvoreni da žive zajedno s drugim ljudima. A nije li najdivniji oblik te interakcije međusobno pomaganje? I iskrena komunikacija bez predrasuda?Volonteri pomažu jer žele pomagati radi pomaganja, bez potrebe za nagradama, bez želje za natjecanjem. U jednoj volonterskoj akciji, kakva je bila ova naša, našli su se ljudi iz svih društvenih skupina i svih generacija, ali to nije bilo uopće važno. Vezala nas je radost da zajedno činimo nešto za druge. Samo to. A to je ljubav. Svi mi, u svakodnevici ne živimo u idealnom svijetu (znam da sam bila blaga u opisu, ali znate na što mislim), u svijetu u kojem se živi brzo, u kojem se stalno na sve nas vrše razni pritisci radi kojih je stres mnogima stalni suputnik, u svijetu bolesti, u svijetu ratova, u svijetu u kojem se čini da su prave vrijednosti života izgubile smisao…
Volontiranjem se vraćamo pravim vrijednostima. Vraćamo se dobroti, suosjećanju, radu bez napetosti, toleranciji, poštivanju različitosti, vedroj i veseloj komunikaciji između ljudi – volontera, koji su u volonterstvu međusobno slični, iako se u svakodnevici možda nikad ne bi niti susreli, a kamo li upoznali. A ovdje se čak sklapaju prava prijateljstva. A prava prijateljstva su ljubav.
I na kraju, nije li ono za čime, bivajući Ljudima, svi od reda težimo? 
Ljubavi… – poručuje voditeljica Volonterskog centra “Kad bi svi…” Vesna Jelinčić i poziva sve zainteresirane volontere da im se pridruže!

Anja Franić - Modrić

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 2002.godine, honorarno radeći za mjesečnik "Naš Samobor" te magazin Reader' s Digest. Za Radio Samobor radi od 2008. godine.

Komentara

  1. Avatar

    Kad je o volonterima riječ…
    Mjesec svibanj je iza nas. Biti će to mjesec zapamćen po izlasku one tihe Hrvatske na štandove. Tihe Hrvatske koja se iz mjeseca u mjesec gotovo danomice bori za golu egzistenciju, satkane od malenih ljudi, koje povezuje ta nutarnja snaga i zajedništvo koje je ovaj narod svjedočio i pokazivao u najtežim trenucima. Bio sam tamo na tim štandovima i vidio jednu drugačiju Hrvatsku od one koju nam prikazuju mediji. Vidio sam fantastične, nevjerojatne, predivne i jednostavne ljude koji su doslovno svjetlili na tim štandovima koje su sami morali platiti, da se bore za promjene kako bi svojoj djeci ostavili jednu drugačiju Domovinu.
    I pričao sam s mnogima tih dana. Riječi tih ljudi su tekle kao rijeka, kao bujica, prepune emocija pred kojima se pokloniš u svome srcu. Jer ljudi su tih dana otvorili svoju dušu, govorili iz srca, naviještali prolaznicima svoju nadu u bolji i pravedniji izborni sustav, potrebu odbacivanja rodne ideologije, potrebi da se izborimo da nas u saboru predstavljaju oni koje ćemo sami birati, najbolji i najkvalitetniji narodni zastupnici. Odjednom su se našli u ulozi da su trebali govoriti javno, na štandovima, svojim sugrađanima, izloženi uvredama, poniženjima, napadima, pozivajući ih da daju svoj potpis za promjene, za organizaciju referenduma koji bi trebali stvoriti zdrave temelje za naše društvo.
    I tada sam osjetio istovremeno i ljutnju i radost. Ljutnju jer su bili primorani prikupljati potpise kao reakciju na poteze politike bez obraza, morala i bilo kakvih vrijednosti. Ljutnju jer su radi izdaje političkih elita tisuće ljudi stajale na kiši, suncu, od jutra do ponoći, na štandovima, da promijene ono što su im oni koji su trebali štititi narod od protunaravnih i protunarodnih politika nametnuli. S druge strane, osjetio sam nevjerojatan ponos. Ponos na sve te malene ljude koji su žrtvovali svoje vrijeme, otimajući ga od svojih obitelji, svjedočeći da Hrvatska ima svoju budućnost jer u njoj žive ljudi koji su se, unatoč svim opstrukcijama, spremni boriti. Ljudi koji nisu odustali i neće odustati. Ljudi koji su odlučili ostati ovdje i boriti se. Ljudi kojima ništa nije preteško, niti jedna ljestvica previsoko i niti jedna barijera nesavladiva. Ponosan sam da sam dio svih tih predivnih ljudi.
    Među bezbroj predivnih crtica iz tih dana ostat će mi u sjećanju reakcija mojih volontera sugrađana na opstrukcije koje su proživljavali građani Rijeke. Naši su volonteri ostajali, unatoč umoru, duže na štandovima, uzimajući dodatne smjene, govoreći kako žele skupiti i za Rijeku, da nadoknade za gradove gdje će možda nedostajati potpisi. Bože, kako je opet zasjalo to jedinstvo, to opipljivo zajedništvo! Jedno srce i jedna duša! Da, to je ona stvarna Hrvatska! To je Hrvatska kojoj ne pripadaju i u kojoj ne žive ovakvi političari, otuđeni od svog naroda, otuđeni od samih sebe. Hrvatska koja se nije i nikada se neće predati.
    Pa ako je potrebno da otrpimo sve ovo kako bi progledali, kako bi ponovno prepoznali jedni druge kao braću i sestre – neka! Ako je potrebno da se ponovno zbližimo, ujedinimo, umrežimo, oslonimo jedni na druge, nosimo jedni druge radi nevolje koja nas je zatekla – neka! Neka i te nevolje! Ako otvorimo oči srca i postanemo istinski Božji narod. Onda su sve težine i prepreke kroz koje prolazimo zapravo neznatne. Bit će dobro! BVB!