Dan Europe slavi i Samobor!

9. svibnja 2018.
Komentari isključeni
665 Pregleda

Danas je Dan Europe, koji se svake godine obilježava, 9. svibnja jer je na taj dan 1950. godine Robert Schuman, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske predstavio svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Taj prijedlog, poznatiji kao “Schumanova deklaracija”, smatra se početkom formiranja onoga što je danas poznato kao Europska unija.

Proslava Dana Europe i ove se godine organizira u Samoboru, a održat će se dolazeće subote 12. svibnja na Trgu kralja Tomislava. Sve posjetitelje očekuje prigodni glazbeni, plesni i gastro program koji će početi u 11 sati. Nastupit će Folklorni ansambl Mladost i Klapa Poj, a održat će se i tradicijske dječje igre te plesna radionica za publiku.

Anja Franić - Modrić

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 2002.godine, honorarno radeći za mjesečnik "Naš Samobor" te magazin Reader' s Digest. Za Radio Samobor radi od 2008. godine.

Komentara

  1. RASPRAVA U HRVATSKOM SABORU: Ta ista Europa, čiji danas dan obilježavamo, iznevjerila hrvatski narod. Na Bleiburgu su hrvatski vojnici predati u ruke engleskim časnicima, a oni su, kao što su i nizozemski napravili u vrijeme rata u BiH, na Bleiburškom polju Hrvate izručili zločincima, koljačima koji su bez imalo pijeteta tjednima nakon toga ubijali i klali, punili Hude jame, punili Jazovke i kasnije zabranili da se o tome govori”, kazao je Zekanović.

  2. Izgleda da si nešto pobrkao. Englezi su kao svoje saveznike priznali partizane, a ne “hrvatske” vojnike u redovima domobrana i ustaša. Tako da to nije isto. To što su partizani odnosno preobučeni četnici radili to je njima na dušu, a ne englezima.

  3. U peton danu, u peton misecu godine četrdesetpete,
    u Zagrebu, glavnon gradu,
    blagova san poslidnju večeru sa mojon materon.
    U Zagrebu, to kanda je u Šibeniku:
    di mater je moja, tamo i Grad je moj,
    mi smo svuda po šibensku divanili,
    tako smo jedno drugon nikako bliži bili:
    tu rič san s nježinin mlikon popija.

    Za večeru je bilo kruva i sira,
    ja san priko voje ija:
    kruv ka da je plisan bija,
    umisila moja ga mater o’ zadnjega brašna u kući,
    a s vodon ka da je umišala previše svoji’ suza.
    Svaki san zalogaj mora zaliti vinon,
    što ga je ona donila iz naše konobe, o’ naši’ loza,
    a bilo je žuko, kano o’ pelina.

    Mater se sklonila k naman u Zagreb,
    bižeć ispri’ crjene „slobode“;
    ostavi ondi najstarijeg sina,
    što greb je naša nigdi po’ maslinon u našem poju,
    i naš opustili dom zakjučala.

    Stol bija je posve mali,
    mala famija za njin, s udovicon i sirotin diteton,
    u sve nas petoro,
    a svi kanda smo nimi i gluvi,
    svaki se zalogaj po justin čuje
    i samo disanje kanda je bilo priglasno.

    Svaki kanda se boja prozboriti i jednu jedinu besidu,
    da ne provali nevera,
    što nan je svima vitlala u duši.

    Mater će prva:
    -Šta će to biti, moj sinko, o’ ove naše nesritne zemje o’ jadne ‘Rvaske?
    U mojin je smućenin očima našla crni odgovor
    svaka je besida suvišna bila.

    -Što o’ nas sviu, sinko ka’ one sotone dođu,
    nastavi mater,
    nji’ puno se plašimo,
    mi i’ poznamo, to ne će svršiti dobro, žedni su naše krvi…
    suze naše, kiša su oplodna za njiovu mržnju,
    sva se gadno razgranala ka divja drača;
    a naše muke, njiman su prava naslada,
    zlo nan se piše, moj nesritni sine, nesritne mene!

    Moja je mater bila kriva, što nas je rodila:
    U Rvatskoj, rvatska mater rodila dicu Rvate.
    -Šta će o’ tebe biti, moj sinko,
    ti si mi zadnje uzdanje, kukavne mene sirote, kome me ostavjaš?
    Da se rodila nisan, boje bi bilo,
    i za me, i za te.

    Očaj je sledija nježine suze u očin
    šta bile su modre ka samo vedro nebo.
    Tri pitanja nježina, ka tri velike krvave rane
    iz nježina srca prisađene u moje,
    bujno se rascvitale ka tri ogromne crjene ruže.

    I jopet samo muk, on najglasnije divani.
    Svaki zalogaj kruva i sira
    zalivan vinon,
    a ne znan što mi je grče, i kruv i vino žuki ka sami pelin,
    oli to gorči život: to mračno rvasko Sutra?

    Pri’ nama bila je noć, zadnja po’ našin krovon:
    na’ krovon sjale su zvizde, nji’ na mijune,
    po’ krovon sami oblaci crni i teški, strašna nevera.

    Svaki je tražija posteju svoju,
    a svi smo i priviše dobro znali,
    da ova noć nije noć sna ni počinka:
    naše će oči roniti suze,
    naše će glave mučiti brige,
    naše će srce bol izidati,
    svi ćemo žuditi brzo svanuće crnoga Jutra.

    Sutradan mater me isprati pri’ našu kuću:
    -Nikad te više viditi ne će
    moje žalosne oči, bidne i nesritne mene!
    Nježini poljupci prikrili moja su oba obraza,
    i moje kose, i oči,
    po njima najviše bija san nježin,
    sama slika i prilika matere moje.

    Moja je snaga narasla divja, da se istrgnen iz nježina grča,
    ruke je ovila ka utopjenik okolo mene,
    nije me dala o’ sebe, kanda me zavik gubi.

    Moja je mater na raskrižju
    naricala za menon kano za mrcen:
    ja nisan zna, da li je više žalila nad menon,
    oli nad samon sobon:
    moja draga sirota, rodi nas jedanajst,
    sad je i zadnji napušta.

    Nježina velika ljubav njojzi je okrila:
    nas dvoje se nikada više ne ćemo sresti.
    Blagovali našu smo poslidnju večeru
    ja i moja mater,
    kruva, sira i vina, kanda smo samog pelina ili,
    i žuči pili,
    u Zagrebu, glavnon gradu,
    u peton danu petoga miseca godine četrdesetpete.

  4. JAZOVKA

    Jazovka je jama kod Sošica na Žumberku u Republici Hrvatskoj.

    PARTIZANSKI ZLOČINI 1945.

    Poznata je i kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata od strane partizana.

    Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine.

    Povjesničar Josip Jurčević iznio je podatak o 476 kostura koji su do danas pronađeni.

    Protiv zločinaca još nije počeo sudski postupak.

    U jamu Jazovku bačeno je i oko 200 pripadnika oružanih snaga NDH (ustaša i domobrana) likvidiranih od strane partizana komunista početkom 1943. nakon bitke za Krašić.

    Fotografije koje vidite snimljene su kod jame i u samoj jami za vrijeme istraživanja. Na njima se vide kosti hrvatskih žrtava bačenih u Jazovku. Izvor ovih fotografija kao i informacija koje slijede je istoimena knjiga (na prvoj slici), izašla 1990. u posebnom izdanju ”Vjesnika”.

    Jedan od svjedoka zločina je bio i partizan Branko Mulić, Zagrepčanin, sudionik akcije ubijanja kod Jazovke, prvih dana po završetku rata. Svibnja 1945. partizan Mulić stigao je sa štabom X. korpusa u Zagreb. Počeo je raditi u OZNA-i. Tako je poveden na jednodnevni zadatak, koji će mu se tako urezati u sjećanje da će svakodnevno o njemu razmišljati, zbog viđenog zla. Njegova je šutnja tako trajala gotovo pola stoljeća…i tada je procijenio, da je vrijeme da se dozna i za sošičku tragediju, odnosno, zločine u Jazovki. Ne radi osvete počiniteljima nego da se, kako je rekao, nešto slično više nebi nikome nikada ponovilo.

    Doznavši za tu Mulićevu tajnu, ekipa ”Vjesnika” uputila se te 1990. godine u istraživanje, utvrditi je li istina to što Mulić govori. Put je vodio od Zagreba na Žumberak, ka Sošicama. Već pri prvom dolasku u mjesto, naiđoše na lokalne ljude. Svi oni su ”nešto čuli” o jami, ali, kao, nitko još nije bio spreman kazati nešto više o tome. Mještani s kojima su razgovarali nisu pokazali ni puno volje, da ih odvedu do jame o kojoj Mulić sada otvoreno govori. I tek igrom slučaja, nađoše kod kuće jednog čovjeka, Nikicu Badovinca. Rekli su im kako je jama na njegovoj njivi. Uz njegovu pomoć, jamu sada nije bilo teško pronaći. Kada su stigli do mjesta gdje je jama, ni Mulić se isprva nije snalazio. On se, naime, sjećao drukčije slike, livade s koje je, sa 20-ak metara gledao ubijanje. Mjesto je sada drukčije izgledalo, zaraslo u travu i šumu. Tek nakon obilaska okolice, pronašli su livadu i ostatke ceste (s druge strane od one kojom su stigli), kamo su kamioni dovozili žrtve na egzekuciju. Mulić je sada potvrdio da prepoznaje mjesto, i obećao i daljnju pomoć pri istraživanju jame. Ekipa ”Vjesnika” također se uvjerila da je prvi dio Mulićeve priče o jami kod Sošica, bez sumnje, istinit. Kako tada nisu imali potrebnu opremu, silaženje u jamu je odgođeno za nekoliko dana. U kratkom periodu od 3-4 dana organizirana je speleološka ekspedicija, da bi se konačno otkrila mračna istina o ubijenim ljudima u jami.

    Kako je Branko Mulić postao sudionikom ovoga zločina?

    Mulić je dio rata proveo u partizanskim jedinicama boreći se u Hrvatskoj. Kraj rata zatekao je u jedinicama zloglasnog tzv. KNOJ-a, a po zavrsetku rata poslan u tadašnju ”OZNU 3” na Tgu N u Zagreb. Nekoliko dana nakon dolaska, negdje sredinom svibnja, Mulića je pozvao partijski sekretar te ga, u prisutnosti još triju osoba, pitao ima li vozačku dozvolu, jer da je izabran ”za sutrašnji specijalni zadatak”. Mulić je također dobio naredbu da pripremi autobus sa dvadesetak sjedala, kako na putu ne bi bilo ”tehničkih problema”.

    Rano ujutro, na ”Trg N” stigla su dva kamiona, s 15-ak vojnika tzv. KNOJ-a, a u koloni koja je krenula ka Sv. Duhu su bili i Mulićev autobus te džip s voditeljima akcije. Ova egzekutorska skupina uputila se odmah do zagrebačke bolnice ”Sv. Duh”, gdje je odmah počeo ukrcaj pacijenata u vozila. Lakši ranjenici smješteni su na sjedala autobusa, a teži u kamione na slamu. Ukrcaj je neko vrijeme nadgledao i još jedan nadređeni. Mulić je također tada čuo gdje jedan od voditelja akcije govori kako se ”ranjenici vode u neku drugu bolnicu”. Po njegovu sjećanju, tada je ukupno ukrcano oko 50 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga tadašnje NDH, ustaša i domobrana. Egzekutorska je skupina sa ovim ljudima krenula na put. Put s kojega se ranjenici Sv. Duha više neće vratiti…

    Tadašnjom makadamskom cestom vožnja je trajala dosta dugo, i tek oko podneva stiglo se u Sošice i krenulo ka jami. Vozila su parkirana na livadi, te je slijedilo iskrcavanje ranjenika, a dvojica iz spomenutog džipa, s pištoljima u rukama, zauzeli su pozicije s jedne i druge strane jame kod otvora oko 1,5 m širine. Ubijanje je moglo početi. Ranjenike su partizani jednog po jednog, dovukli do otvora jame, gdje su zatim ubijeni metkom u glavu i bačeni u jamu, pojedinačno jer drukčije nije išlo. Sve žrtve koje su dovedene završile su svoj život u tami i dubini Jazovke, bez iznimke. Točno onako kako je rekao Tito, da će, ”svjetlo dana u novoj državi gledati toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame”… Mulić koji je jedno vrijeme promatrao ubijanje, navodi kako se sjeća užasnog zujanja u ušima, što ga je natjeralo da se skloni i pričeka završetak akcije

    Po povratku u Zagreb iste večeri Mulić je posjetio svog nadređenog i tražio da ga se oslobodi daljne vožnje u Sošice, na što je dobio odgovor: ”Pa, Branko, to su neprijatelji.” Mulićev odgovor glasio je: ”Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su nevini ljudi!” Mulić je zaprijetio da će sebe ubiti ako ga se bude prisiljavalo da i dalje vozi i tada je, i zahvaljući prijateljstvu sa šefom, oslobođen daljnje vožnje, koja se kao i ubijanje, po njegovu navodu, nastavila još tjednima. Viđao je kamione koji su svakodnevno dolazili na po nove žrtve.

    PONOVNI ODLAZAK DO JAME

    Posebno opremljena ekipa ”Vjesnika” uputila se još jednom ka Sošicama i Žumberku dana 23. lipnja 1990. godine. Bez većih problema ponovno su stigli do Sošica i jame. Slijedila je provjera opreme, paljenje svjetiiljki a oko 15 sati počeo je silazak u jamu. Tijekom ranijih istraživanja pokušali su bacanjem kamena utvrditi kolika je dubina jame, što se pokazalo nepouzdano. Pri prvom dolasku, mislili su, pogrešno, da je jama duboka 50-ak metara.

    U jamu je prvi ušao iskusni hrvatski speleolog Pavle Vranjican. Nakon nekoliko metara spuštanja po konopcu kroz tijesni ulaz našao se u širem prolazu promjera oko 3 metra. Oko njega se 10-ak metara odvaja još nekoliko takvih sličnih prolaza koji tako stvaraju razvedeni splet podzemnih hodnika.

    Poslije 35 metara okomitog spuštanja stiže se do dna prve okomice. Dno je, što se u jami vidi pri upaljenim svjetiljkama i s vrha otvora, prekriveno slojem nabacanog kamenja i zemlje. No, ispod toga pola metra debelog sloja, nalaze se ljudske kosti. Nekoliko metara dalje – novo iznenađenje! Jama se nastavlja po sipini i širi u dvije manje prostorije. Cijela kosina, što se vidi i na skici jame, popločana je ljudskim kostima.

    Istraživanje i snimanje jame potrajalo je dulje od 3 sata, što nije bilo dovoljno da bi se utvrdili svi važni detalji. Ali dovoljno da se utvrdi kako su neki dijelovi priče Branka Mulića, istiniti!

    ŠTO JE PRONAĐENO U JAMI?

    O zločinu svjedoči veliki broj probađenih ljudskih lubanja prostrijeljena potiljka. To je ono što je rekao i Mulić – da su žrtve, kod otvora jame, ustrijeljene vatrenim oružjem. No u jami su pronađene i lubanje sa većim otvorom, a jedna takva vidljiva je i na jednoj od fotografija. Za to postoje neka objašnjenja: da je takav otvor mogao nastati pri padu u jamu i udarcu glave žrtve o kamen. Ili se pucanjem u glavu možda može stvoriti i veća rupa nego je sami kalibar metka. Ili su, po kazivanju nekih svjedoka, žrtve ubijane i udarcem maljem u glavu! U jami je još pronađeno dosta pribora za jelo, te vojne obuće, čizama u relativno očuvanom stanju. Također, u jami je nađena i bolesnička štaka, što svjedoči tome da je među žrtvama bilo ranjenika. Za mrtvim tijelom ubijenih hrvatskih vojnika, egzekutori su bacali i štaku. Još je u jami pronađeno i sljedeće. Kod kostiju ruku nađena je žica kojom su žrtvama bile vezane ruke, i to su zločinci tako jako stegnuli da se žica urezala do same kosti. U prilog tome ide i pokušaj skidanja žice s ruku što nije išlo lako.

    Evo, to je jedan dio o zločinu u Jazovki iz navedenog izvora.

    Istraživanje Jazovke dogodilo se 1990., neposredno pred početak velikosrpske agresije na Hrvatsku, i novih stradanja Hrvata, novih ”Jazovki”, novih Križnih puteva za hrvatski narod, počinjenih od strane iste te JNA, i četnika. Tako se zla sudbina ponovila hrvatskom narodu – nepunu godinu nakon istraživanja Jazovke.

  5. Ranko Ostojić nas omalovažava kad kaže da mi u svakom cvjetnom aranžmanu vidimo petokraku.

    On zaboravlja vrijeme komunizma u kojem su Hrvati doživjeli pokolj kakav nismo doživjeli u posljednjih tisuću godina, i to upravo od četnika. Komunističkih četnika koji su se iz fašističkih uniformi preobukli u partizanske uniforme i poklali preko 1.000.000 nedužnih Hrvata, vojnika bez suda, civile, žene, djecu, trudnice, starce.
    Zaboravlja on i činjenicu da su ti komunističko-četnički fašisti poubijale i Hrvatske partizane a od onih anti-fašista o kojima on priča su bili četnici.

    Vidjeli su ti komunisti i u svakoj crkvi u Hrvatskoj od svake svete slike lik blaženog Alojzija Stepinca, sada oni vide u svakoj rečenici pozdrav „Za Dom Spremni“, oni u svakoj riječi vide slovo U, oni nama ne bi dozvolili tek ljudski čin odavanja počasti našim mrtvima, koje su upravo oni ubili, zaklali, ostale su protjerali, ili pozatvarali, .. .. i on sada nama cinično govori dea mi vidimo u svakom cijenom aranžmanu petokraku?
    Zar on nije vidio one zločince iz poslijeratnog razdoblja 2.svj.rata kako hodaju po Zagrebu? Sa slikom jednog od 10 najvećih zločinaca u svijetu, onom njegovom ratnom i poratnom zločincu, komunističkom teroristu, masovnom ubojici, diktatoru i svjetskom zločincu Je.Beš.drugaTita?

    Njega samoga po tome treba prijaviti jer uzvisuje jedan zločinački režim !!

  6. NDH nije ustaška tvorevina, 10. travnja 1941. narod je sudjelovao u proglašenju neovisnosti i stvaranju vlastite države
    to je bio razlog kasnijeg pokolja na Bleiburgu

    Bleiburg

    Uspostava Kraljevine SHS pučevima u Hrvatskoj, BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ukazuje na težak međunarodni položaj nesrpskih naroda u srpskom okružju.

    Nije srpska politika i srpska kraljevska kuća (Karađorđevića) pokretač tih pučeva. Međunarodni odnosi su proizveli rušenje dva carstva koja su se stoljeća sukobljavala na tim prostorima.

    Proces osamostaljenja Hrvatske je prirodni proces, koji je međunarodna zajednica kasnije priznala i prihvatila. Demokratizacija Hrvatske (republikanske i demokršćanske političke opcije) je jedini put kojim je Hrvatska mogla krenuti nakon raspada AU carstva. (Ali je pučevima 1918.g. i komunističkim sovjetsko-srpskim prevratom (okupacijom) Hrvatska završila porobljena u diktaturama.)
    Kraljevina SJS, Kraljevina Jugoslavija su najmračnije razdoblje Hrvatske povijesti.Okupirana, porobljena, raseljavana i asimilirana. Iako nije prvi put pokušavana asimilacija Hrvata, zbog germanskog i ugarskog jezika, tek je jugoslavensko-srpska asimilacija, brižno pripremljena, prvi pravi pokušaj asimilacije Hrvata.

    Stradanje Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, pomno isplanirano kao sredstvo obezglavljenja hrvatskog naroda, sredstvo onemogućavanja Hrvata ustrajavati na vlastitoj državi, ma koliko u onom trenutku pragmatičan potez onemogućavanja političke borbe ispred planirane nove svjetske organizacije UN-a i mirovnih pregovora, dugoročno je proizveo trajni otklon od ikakve Jugoslavije.

    Pobili su nedužan svijet; željan vlastite države, slobode, demokracije.

    Na Bleiburgu je obavljen sukob državotvornih struja i ideja; hrvatska državotvorna misao protiv marksističke sovjetsko-lenjinističke srpsko-četničke karijerističko-partijske psihopatsko-zločinačke “jugoslavenske” zamisli.

    Nasilje nije promijenilo već odložilo tijek povijesti. Nasilje nika ne mijenja povijest. Nasilje stvara protunasilje.
    Srpsko nasilje (Amputacijska linija) je prouzročila drukčije promišljanje stvaranja hrvatske države. 10. travnja 1941. nisu nezavisnost nametnule ustaše, već je hrvatski narod spontano sudjelovao u proglašenju i uspostavi neovisne države. Ustaše su u tako stvorenoj državi zauzele vlast naknadno. U ratnim okolnostima to se odvijalo brzo, stoga jugoslavenski povjesničari krivo drže stvaranje NDH ustaškim činom.

    Podjednako, Bleiburg i Križni put nisu obračun s ustaštvom već s pravom jednog naroda na vlastitu (neovisnu) državu. To je bio krvavi obračun s pravom naroda na postojanje, pravom tog naroda na uspostavu neovisne države.
    Vjerovanje kako će masovnim (ratnim) zločinima uspjeti asimilirati jedan narod i zaustaviti njegovo traženje prava na vlastitu državu zabluda je koju danas moramo jasno okarakterizirati kao zločinački čin u kojem su sudjelovali sloveski komunisti, hrvatski komunisti, “jugoslavenski” komunisti, slovenski partizani, hrvatski partizani, “jugoslavenski” partizani, sovjetska Crvena armija, sovjetski komunisti, orjunaši, četnici, jugoslaveni, odnarođeni elementi, britanksa vojna i politička vrhuška, …

    Pravo Hrvatske na vlastitu državu nije ubijeno na Bleiburgu, ubijeni su nedužni ljudi kojima je to pravo pripadalo.

    Hrvatska za sva vremena.

  7. To što radi titoistička ljevica ovoj zemlji, sav taj okot Ozne, Udbe i Titovih ubojica ne da je prešlo svaku mjeru nego je izraz jedne od najgore ideološke psihopatološke mržnje u Europi, fanatizam ravan talibanskom. Da nisu bijedne kukavice, vjerojatno bi se ti ljevičari još i raznosili dinamitom. Ali nisu ludi,. što im fali u Hrvatskoj? Samo još da nas istrijebe….ili potjeraju…..

  8. Hrvatska a ne “Jevropa”

    „Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bivati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo!“ (A. G. Matoš)

    Na današnji dan se, daleke 1922. godine, rodio dr. Franjo Tuđman.

  9. Prošlo je točno 28 godina od događaja koji je, na neki način, najavio krvavi raspad komunističke tamnice Jugoslavije i hrvatsku borbu za opstanak i slobodu. Toga 13. svibnja 1990. godine, nije se odigrala utamica između Dinama i Crvene Zvezde, a ostat će upamćen po neredu i divljaštvu Zvezdinih navijača Delija na Maksimiru i tuči s Dinamovim Bad Blue Boysima, odnosno hrvatskim navijačima prisutnim toga dana. U udaranju Hrvata sudjelovala je i jugoslavenska milicija, a toj se nepravdi odlučio u jednom trenutku suprotstaviti kapetan Dinama Zvonimir Boban, udarivši jednoga jugo-milicajca. Američka TV postaja CNN ovu je neodigranu utakmicu svrstala među 5 nogometnih utakmica koje su promijenile svijet, a zauzela je četvrto mjesto. Na toj neodigranoj utakmici zatekao se kao pripadnik milicije i jedan Hrvat koji će kasnije postati hrvatski dragovoljac i to dragovoljac HOS-a, i to, u obrani Vukovara, na koji će velikosrpska i JNA agresija biti nemilosrdna. I taj će bivši milicajac a poslije hrvatski branitelj i HOS-ovac dati i život za obranu Hrvatske u Vukovaru, a njegovo tijelo nije još pronađeno. Njegovo ime je Jadranko Anić Antić, zanimljivog nadimka koji je bio u skladu s njegovim izgledom (bio je malo deblji), Šnicla.

    Šnicla je bio HOS-ovac u obrani Vukovara na najtežoj gradskoj bojišnici, Sajmištu. HOS je branio Sajmište, gdje su bile ulične borbe, ”prsa o prsa”, a držali su Preradovićevu ulicu od 27. rujna pa do 9. studenoga, kad je ljudstva, streljiva, logistike bilo sve manje, a linija široka pa je više nisu mogli držati te su se počeli povlačiti prema gradu. Tu je bio i Šnicla. A on je bio čovjek koji se u tom ratnom ludilu znao i šaliti, a šala je bila dobro došla da bi se makar malo opustilo. Jedna takva situacija dogodila se malo po dolasku u grad. Šnicla je tada rekao, da ide malo ”k njima” (neprijatelju) prošetati, da mu je dosadno, i slično. Pozdravi se on sa suborcima a i oni s njim, misleći naravno da ne misli ozbiljno. No Šnicla uistinu krene, izgubi se među kućama. Nije bio nešto naročito ni naoružan, a HOS je tu tek stigao, niti su još poznavali teren, ništa. Suborci mu govore, u smislu, daj što ti je, da se vrati, no on ode i izgubi se među kućama. Nakon nekog vremena, vraća se Šnicla, smijući se. Jedan domaći branitelj koji je poznavao teren, hvatajući se za glavu, nije mogao vjerovati kako je prošao. Suborci mu se u*raše od brige, a on sav sretan, smije se, i kaže im, da se i on u*rao na jednom krevetu i ostavio poruku četnicima da je tu bio Šnicla!! Možete zamisliti reakcije prisutnih…

    Isto tako jednom, je skupina HOS-a, njih oko 10, pretrčavala jedno raskrižje pri čemu su četnici otvarali vatru pri prelascima. I tako, sve su pretrčali, osim – Šnicle! Čekaju i njega, ali ga nema, pa nema. Kad, eto njega, i to na biciklu kojim je prešao na drugu stranu! Suborci naravno popadaše od smijeha, vjerojatno je slična reakcija bila i kod četnika jer nisu opalili metka, dok na druge jesu. Tada je netko Šnicli predložio, da sada istim putem prijeđe biciklom opet natrag, što on nije učinio. Tada bi i četnička reakcija bila drugačija, manje smijeha, više pucanja. Jednom je, nakon višesatnog izbivanja stigao sa – hrpom tromblona i ostalog što je bilo neophodno. Odakle mu? To je samo on znao.

    Kako smo već pisali, napadi četnika na Sajmištu, Preradovićevoj ulici počimali su oko 8 ujutro. Granatiranje, pa paljenje tenkova, i zatim napad tenk, transporter, pješadija, gotovo svaki dan isto. Skupina HOS-a je nakon uništenja i zaustavljanja oklopa, svladavala i riješavala neprijateljske pješake. Kada bi oni koji su zaduženi za oklop, s ručnim bacačima, obavili svoj dio posla, ostali su naoružani puškama ‘skidali’ njihove pješake. Nakon odbijenog napada slijedio je najteži dio posla, čišćenje, da bi se eliminiralo preostale neprijatelje, osiguralo sebi prostor i što je još važno, pokupilo njihovu opremu i oružje. Takav jedan napad počeo je po uobičajenom rasporedu, granate, pa paljenje tenkova, što je bio znak da se sprema napad. Grupa HOS-a, njih 7, zauzela je položaj uz jednu kuću, kod raskrižja. Šnicla je kao prvi, promatrajući ulicu koju su oni držali, očekujući napad iz tog smjera. Uz njega bio je Željko Soldo s ručnim bacačem, zadužen za oklop, u čijem je uništavanju bio vrlo dobar. Ostali su se rasporedili znajući što je njihov zadatak, a to je eliminacija pješaka.

    Jedna granata pala je oko 100 metara od njih. Pomislili su, kakav promašaj. Uskoro, još jedna, pala je ovaj put 50-ak metara bliže. Sad su se već pogledali, ali nitko nije ništa govorio…kad, 15-ak sekundi kasnije, stiže još jedna, ovoga puta na samo 10-ak metara razdaljine od njih, tako da ih je zasula prašina i krhotine asfalta. Svi su bili dobro, osim jednog – Šnicle. Njegova glava je krvarila. Željko ga je tada previo zavojem, bilo je najvažnije zaustaviti krvarenje. Može se zaključiti da su HOS-ovci imali sreću. Od njih sedam samo jedan, Šnicla bio je ranjen, i to lakše. Tako da se nakon previjanja mogao nastaviti boriti.

    Hvala i slava svim navijačima Dinama, Hajduka, i drugih klubova koji su sudjelovali u obrani napadnute Hrvatske od srpsko-crnogorske agresije, bez obzira u kojoj su postrojbi bili, a svima koji su poginuli vječni mir i pokoj.

  10. Sljedbenici Titove komunističke sekte, neoboljševici, neojugoslavi i ostali, opsjednuti su ustaštvom.
    Odrastao sam u gradiću kojeg su zvali „crvena općina“ jer je bio jedan od rijetkih u kojemu je na izborima u Banovini Hrvatskoj 1940. pobijedila KPJ. Kasnije se taj naziv još više potvrdio kao istinit.
    Nakon Drugog svjetskog rata, do 1990., i nadalje, u tom gradu, komunisti i partizani bili su među najfanatičnijima u Hrvatskoj.
    Odrastao sam među njima, rođen sam 1966., dovoljno rano da se naslušam njihove umobolne ideologije, a ipak dovoljno kasno da ipak opstanem i ne nastradam od njih ponajprije zbog toga što sam bio „crna ovca“ među takvom rodbinom. No nastradao sam zato od 2000.g. kad su njihovi opet preuzeli vlast.
    Zašto ovo govorim? Jer cijeli život slušam te partizansko-komunističke titoiste i psihopate i njihova paranoidna bolesna isljeđivanja i lov na „ustaške“ vještice.
    Izlišno je reći da tih ustaša zlosretnih oko nas nije bilo nigdje. Ali lobotomičari su htjeli provjeravati i misli. Naslušao sam se cijeli život tih primitivnih, prokletih bolesnika, kojima poznajem mentalni sklop, njihove laži, izvrtanje stvarnosti, podlosti, mahnitosti – gorih, odvratnijih ljudi od bolesnih, komunističko-titoističkih gadova nisam nigdje susreo.
    Ne govorim o običnim ljudima koji su se iz oportunosti učlanjivali u Partiju. Govorim o fanaticima koji su vladali i koji nisu prestali sa svojim opsesijama o ustašama od 1945. do 2018., i kad nekoga od njih danas, vidim ili čujem da govori o Titu u pozitivnom smislu, o nekakvom njihovom (lažnom) antifašizmu, o njihovoj prljavoj, ušljivoj partizaniji, o socijalizmu, Jugoslaviji i samoupravljanju, onda žalim što u psihijatriji ne postoji klasifikacija njihove psihopatologije i što se ne može otvoriti zatvorska umobolnica u kojima bi takve izolirali od društva i naših života koje zagađuju desetljećima.
    Vjerujte mi, znam o čemu govorim, nacisti su za njih mala djeca.

  11. Postoji klasifikacija takvih u psihopatologiji, a to je moral insanity, što znači otsustvo svakog morala u tih neljudi, jednostavno moralno ludilo ili opsjednutost legijom zloduha mržnje , kojom su odgajani i koja je za njih moralne luđake podignuta na pijedastal sotonske “svetosti”, kakve nikada u povjesti ljudskog roda nije bilo!