Škola vjere

16. siječnja 2018.
Komentari isključeni
739 Pregleda

Proteklih dana u samoborskoj župi svete Anastazije proslavljena je ova svetica iz prvih kršćanskih vremena. Njezin se blagdan slavi 15. siječnja, no proslava je započela u petak, 12. siječnja, trodnevnom pripravom. Predvodili su ju svećenici koji su proteklih godina bili na đakonskoj službi u Samoboru, vlč. Marko Torbar i vlč. Krunoslav Kolar te domaći župnik preč. Davor Štuljan i sadašnji đakon vlč. Alen Vrbek.

Na sam blagdan, jučer, u ponedjeljak, 15. siječnja, prijepodnevne svete mise predvodili su domaći svećenici, župni vikar vlč. Danijel Hačko i preč. Davor Štuljan, a svečano večernje euharistijsko slavlje, u zajedništvu s više svećenika iz Samoborsko-okićkog dekanata i okolice, predvodio je župnik župe svete Barbare u Vrapču vlč. Luka Slijepčević. Prisjećajući vjernike na povijesni okvir u kojem je Anastazija živjela i na njezine suvremenike s kojima je dijelila dobro i zlo, naglasio je: “Važno je imati na umu, da sva ova imena svetih, kao i sva povijest kršćanstva, izvor i svoj uvir imaju u imenu koje je iznad svakog imena, u Isus Kristu, našem Spasitelju. I dok častimo uspomenu zaštitnice ove župe, mi se okupljamo oko Kristova oltara, kako bismo slavili Isusa Krista koji je početak i kruna svake svetosti.”

Život svete Anastazije propovjednik je podijelio u tri dijela: život u roditeljskom domu, brak, te pomaganje progonjenima zbog vjere.

-Idilu ugodna života Anastazije – rekao je – remetila je jedna podvojenost u obitelji. A tamo gdje nema jedinstva, nema niti povjerenja. Tamo gdje nema povjerenja, nema niti ljubavi. Tamo gdje skrivamo nešto od onih koji su nam najbliži, javlja se nemir. Ta podvojenost nastavljena je kasnije i u braku jer Anastazijin suprug nije bio vjernik, a njezin brak je bio brak iz političkih interesa oca i muža. Izvori kažu da Anastazijinog muža, rimskog suca, ona i nije zanimala kao žena, već zbog političkih veza, zato ju je i zatočio i izgladnjivao tek kad je shvatio da dane provodi trošeći vrijeme i imetak na progonjene kršćane. A to je sigurno moralo ugroziti političku karijeru muža i oca, kojima se i bez toga treslo tlo pod nogama… Što Anastazija čini u toj strašnoj situaciji? Ona radi na sebi. Ona ne pokušava promijeniti muža. Ona radi na sebi kao vjernica. I traži pomoć svog duhovnika Krizogona ili Krševana. On potječe iz najviše elite Rima, iznimno je obrazovan, politički važan, pa car čak pregovara s njim kad sazna da je kršćanin, i prije mučeničke smrti nudi mu visoke političke funkcije, rimske provincije na upravljanje da bi ga nagovorio da napusti vjeru, što Krševan odbija.

-Teško je povjerovati da Bog dopušta u našem životu krize i životne drame s razlogom – nastavio je vlč. Luka Slijepčević: Bog je dopustio da Anastazija kroz skrivanje vjere u djetinjstvu, te u kućnom zatvoru u kojem je bila zatočena od vlastitog muža, prođe školu vjere. Bog je dopustio da Anastazija u pustinji usavrši svoju vjeru i to lišena obitelji, prijatelja, životnih ugodnosti. Ona nije pala u očaj niti depresiju. Nakon što je položila ispit vjere u najvećim kušnjama, njezin suprug umire i tada započinje treći dio njezinog života. Odlučila je živjeti za druge. Ili bolje, odlučila je posvetiti se drugima. Kome to? Onima koji su bili u istoj situaciji kao i ona, onima koji su zatvoreni, lišeni slobode, samo zato jer su vjernici. A da bi to mogla, morala je i sama proći to strašno iskustvo.

Propovjednik je homiliju završio molitvom: “Gospodine, promijeni mene! Slomi moju oholost. Daj mi svetu poniznost. Daj da bez straha predam svoj život u tvoje ruke i da ti ne prigovaram kada me budeš vodio tamo gdje sada ne mogu niti zamisliti. Gospodine, promijeni mene! Da u drugima koji mene žele mijenjati ne gledam neprijatelje, nego one kojima je najpotrebnija moja ljubav.”

Na svetoj misi sudjelovale su samoborske bratovštine i udruge, udruge branitelja te Samoborska narodna garda, a pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor pod ravnanjem prof. Darka Novosela.

Lovorka Grbac

Edi Kirschenheuter

Novinarstvom se bavi od 1976. godine. Za Radio Samobor i Samoborske novine počinje raditi 1987. Bio je suradnik-dopisnik Sportskih novosti i Večernjeg lista, te urednik i novinar Radija SVN i Svetonedeljske panorame. Povremeno surađuje s drugim medijima, od Zagreba, preko Dubrovnika, do Sydneya.

Komentara

  1. †…VJERNICI budite VJESNICI…†

    ….budite vjesnici MILOSRĐA Božjeg ! Budite aktivni u molitvi…sudionici u MIRU Božjem ! Zatvarajmo vrata zlome..! …Narod Hrvatski mora se obratiti…vjerovati Stvoritelju svom…uzvjerovati Isusu.. Spasitelju svom ! Stoga…ne hulite braću svoju…jer NEĆETE time pomoći…Ne optužujte….NE osuđujte…NE presuđujte…praštajte…molite za njih !
    NEKA osjeti svaka duša čovječa….KOLIKO ih ljubi BOG !
    Širite svjedočanstvo i Riječ Božju ! Neka Evanđelje BUDE vaš život !
    Pomozite gdje možete ! Lijepom riječi utoplite duše izgubljene ! Blagoslivljaj te !
    Ne krivite ih zbog grijeha njihovih…ne nadvijajte se nad njima…ne oholite se…nego molite i pomozite da nađu put do Gospodina ! Nikada ne brinite što će svijet reći zbog vjere vaše….jer vas nadahnjuje Bog duhom svojim….i jedino ste Njemu odgovorni ! Ponizni i ustrajani….osvjetlani Duhom Gospodnjim…hodite svijetom ovim…te NEKA duše vaše Duhom Svetim zrače !
    Bliži se svakom onaj dan…pitat će nas što smo za braću činili….ni jedna sebičnost…ni samoljublje…ni egoizam …neće kod Gospodina proći..!
    Hrvatsku i Hrvate….vratiti Gospodinu…zadatak je sviju NAS…!!!

    BLAGOSLOVIO Bog sav naš narod Hrvatski !!!

    Damir Bićanić

  2. ČERVAR “Neprestano im skrećem pozornost da smo sretnici i miljenici Božji, kojima je Bog dodijelio talente, njima igračke, meni trenerske, i da ih, pridržavajući se one biblijske prispodobe, moramo itekako odgovorno prihvatiti, nositi i razvijati; moramo se odgovorno odnositi prema svakom daru, osobito ako je dar Božji “

  3. fra Stanko Duje Mijić – Razmatranje o svetom Antunu Pustinjaku

    Uvod

    Živimo u vremenu kapitalizma i materijalizma, konzumizma i utilitarizma, egoizma i hedonizma. U vremenu pohlepa i žudnji, mržnja i ljubomore. Malo tko je toga oslobođen, jer čovjeka od mladosti prate takve okolnosti, tjeraju i privlače različitim zamkama i pritiscima. Današnji nam je svetac divan izazov i primjer za to kako ne upasti u to ropstvo. On se bogat i ugledan svega odriče, postaje bogatiji i ugledniji sve do danas. Kroz gotovo 1700 godina mi ga slavimo i preporučamo mu se!

    Kratki životopis

    Rođen je u Egiptu 250. godine u vrlo bogatoj i uglednoj obitelji. Imao je još jednu puno mlađu sestricu. Roditelji mu umiru kad nije imao ni dvadesetak godina. U početku se najviše brinuo za sestru. Uživao je ugled u društvu, jer je stekao mudrost čitajući biblijske tekstove. Opterećivalo ga je silno bogatstvo. Jednog dana, budući da je često išao u crkvu, slušao je kako su apostoli sve ostavili i krenuli za Kristom, da bi opet tih dana čuo Isusove riječi upravljene bogatunu. Te riječi su ga svojom nadahnutom porukom “srušile” do kraja: – Ako želiš biti savršen, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, dođi za mnom, slijedi me i imat ćeš blago na Nebu. Nakon što je izišao iz crkve, nije mogao ostati ravnodušan na današnju poruku iz evanđelja. Nije oklijevao, nego je tih dana svojim mještanima dao preko trista plodnih oranica. Nešto je i prodao, davši novac siromasima. Preostalo je čuvao za sestru. Opet je u crkvi čuo riječi koje su ga cijelog urušile za ovaj svijet: – Malovjerni, što se brinete za sutrašnji dan, što ćete jesti i piti…? Sa svojom se sestrom za koju je bio odgovoran dogovori da ide u jedan dom, koji su držale poznate djevice, da je dobro odgoje, kojima je dao nadoknadu po njihovoj želji. Sve ostalo proda i krene svojim putem beskućnika. Već su ga odavno mučile silne napasti, strašno se borio s Đavlom prije nego što je donio teške odluke da bude bez ičega, jede samo jednom na dan, i to kruh i vodu: bio je u sotonskom iskušenju da počne jesti meso, dolazile su mu misli taštine kao da već ovdje na zemlji želi biti svetac. Ipak, borio se i uspio nadvladati sve svoje požude, boreći se Božjom snagom sve do kraja svoga života, jer Đavla najviše zanimaju takvi, oni koji žele biti Božji. Život je provodio u samoći i molitvi, ali je radio i zarađivao svoj svagdašnji kruh koji je dijelio sa siromasima. Mještani su ga poštivali kao Božjeg čovjeka. Mnogi su mu dolazili da ih savjetuje i pomogne im u nevoljama. Za sve je bio kao otac ili brat. U svojoj je samoći i svojoj pustinji našao svoje bogatstvo, svoj mir, svoga Boga. Još dok su trajali progoni kršćana, silazio bi u Aleksandriju i neustrašljivo bi kršćanima propovijedao evanđelje Kristove riječi. Nakon Milanskog edikta 313. godine, kad je car Konstantin kršćanima dao slobodu, vraća se u svoju pustinju, svoju pećinu. Čak je primio i pismo samog cara Konstantina, koji mu se preporuča u molitve. Oko Antuna okupilo se mnoštvo pustinjaka. Neki govore o tisućama, čak da se radilo o otprilike šest tisuća. Nakon Milanskog edikta u crkvi i vjeri zbog arijevskih zabluda nastaje rascjep. Silazi u Aleksandriju gdje opet propovijeda Kristovu i apostolsku istinu. Tako 325. godine arijevska sekta u Niceji biva osuđena. Vraća se ponovno na svoje mjesto, jer je govorio kako riba ne može bez svoje vode, a tako ni on ne može bez svoje pustinje i pećine. Njegovi životopisci, pogotovo sveti Atanazije, spominju kako je Bog Antunu objavio da tri dana hoda od njega živi isto tako jedan pustinjak, Pavao. Umro je i treba ga pokopati. Tako se Antun uputi i nakon tri dana hoda pronađe ga i pokopa. Antun umire u svojoj 106. godini, 356. godine pod brdom gdje je imao svoju pećinu, blizu Crvenoga mora. Bio je dostojno pokopan od svojih sljedbenika. Otišao je onamo za što je živio i za što se žrtvovao.

    Poruka za današnjeg vjernika

    Iz ovog kratkog opisa Antunova života, mnogo toga zasijeca ovo današnje društvo i samoga čovjeka, otupljenog i nesposobnog da shvati život Božjeg pustinjaka. Odrekao se svega i razdijelio silno bogatstvo, završio u beskućništvu i siromaštvu, živio u pećini. Nije to današnje beskućništvo koje gledamo po ulicama i kolodvorima, propalice i pijance pred karitativnim kuhinjama. To je ono Kristovo beskućništvo i siromaštvo: – “Sin čovječji nema gdje bi glavu sklonio… Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo Božje…” Nije se predao silnom bogatstvu i ugledu, svom vlastitom uništenju, nego je ni na čemu gradio svoje bogatstvo, ne ovozemaljsko, nego nebesko na koje smo svi pozvani da bi doživjeli svoje ostvarenje. Mnogi će od vas reći kako je njemu bilo lako, kao što mnogi u Hrvatskom zagorju govore za Krista: – Lako je bilo njemu, on je bil Kristuš! Kako bi bilo dobro da mnogi od nas, mučeni pohotom i gramzivošću za ovozemaljskim prolaznim dobrima, shvate da se iza toga krije sve i svašta, a najviše zloga i lošega, jer su to đavolske zamke koje nas uništavaju. S istim zamkama i iskušenjima borio se i sam Antun Pustinjak. Uspio je Božjom snagom. Pokušaj i ti, da bi iza toga stoljeća govorila o tebi! Molimo svetog Antuna da nas svojim zagovorom uputi pravim putovima do Boga, a ne do materijalnih dobara, koja danas čovjeka melju najprije u duši, a onda po svemu drugom. Samo sve što je teško može biti dobro. Koliko žrtve i križa, toliko radosti.