Mošt je kršten i pretvoren u vino!

11. studenoga 2017.
343 Pregleda

Blagdan je svetog Martina popularno Martinje! Sveti Martin katolički svetac iz 4. stoljeća, koji je bio biskup grada Toursa i prvi svetac koji nije bio mučenik i koji, kao takav, ima svoj liturgijski blagdan. On se slavi na dan njegova pogreba, 11. studenog. Prema običaju, na Martinje se simbolički mošt pretvara u vino, a taj pučki običaj njeguje se i u našem vinorodnom kraju. U Samoboru je središnja proslava Martinja održana danas na sam blagdan, na glavnom samoborskom trgu.

Udruga Samoborska vinska cesta posjetiteljima je dijelila portugisac, a Udruga Etno fletno pobrinula se za bogatu ponudu domaćih kolača. Da vino i pjesma idu zajedno pokazali su i ovaj puta pjesnici iz samoborskog Ogranka Matice hrvatske, a vrijedni članovi KUD-a Oštrc prije ceremonijala krštenja mošta izveli su nekoliko tradicijskih pjesama i plesova. I sam ceremonijal krštenja mošta također su upriličili Rudari, a biškup i njegov ministrant dobro su nasmijali pučanstvo okupljeno na suncem obasjanom središnjem samoborskom trgu.

Riječ je o ceremoniji koja je nadahnuta crkvenim liturgijama, gdje lažni biskup u karikiranom obredu, čak i svojevrsnoj parodiji svete mise, snagom molitve i blagoslova mošt pretvara u vino.

Martinje će se danas slaviti po brojnim kletima kao i u kafićima. Svima želimo dobru zabavu, no ako ćete posegnuti za kojom čašicom vina više nikako nemojte voziti! Policija upozorava kako je vožnja pod utjecajem alkohola, uz prebrzu vožnju, najčešći uzrok nesreća s najtežim posljedicama! Policija i danas provodi akciju “Brzina, alkohol, droga”.

Anja Franić - Modrić

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 2002.godine, honorarno radeći za mjesečnik "Naš Samobor" te magazin Reader' s Digest. Za Radio Samobor radi od 2008. godine.

Komentara

  1. Riječ je o najobičnijoj poganštini koja sa kršćanstvom nema nikakve veze kao ni sa Svetim Martinom…valja opravdat soroševe škude i srebrnjake…Ecclesia triumphans

  2. Korijeni zla

    Na svijetu ima puno više dobrih ljudi nego zlih. Pa ipak, zašto se čini da zlo prevladava? Štoviše, onih posve predanih zlu je vrlo malo. Problem je u pasivnosti dobrih, ili u njihovom paktiranju sa zlom, u nizu kompromisa koje čovjek napravi da bi kupio svoju udobnost, mir ili zatomio strah. Zlo rijetko djeluje izravno. Knez tame je lukavi diplomat. I kad sablažnjuje, služi se maskom dobra, ili slabostima dobrih koji ne čine ništa. Da nisu mnogi dobri ljudi preplašeni i malovjerni, zlo ne bi imalo toliko prostora za djelovanje. Svaki totalitarizam rastao je na šutnji većine pred nadolazećim zlom. Na konformizmu i kobnom uvjerenju da se veće zlo može izbjeći tako što se pristane na manje. Zlo nikada ne staje tamo gdje mu se ne pruža otpor. Ono samo raste i uzima koliko god može uzeti. Poprima mnoge oblike i lica. Ukorjenjuje se i širi svoj sustav laži, zastrašivanja, korupcije i prijevare.
    Dobri se tješe da stvari nikada nisu jednoznačne, ali relativnošću se najviše okoriste upravo oni – loši. Njima je takva logika najbezbrižnije utočište. Kad kažemo da smo svi jednako loši, da je sve sivo, onda smo pristali na amnestiju zla i odrekli mu prepoznatljivost. Zlo ne prosuđujemo pravilnom metodom. Zlo je duhovna antistvarnost i vidi se najjasnije duhovnim očima. Ako prosuđujemo po vanjštini, po izgledu, po riječima, lako se možemo zavarati, pogotovo u svijetu u kojemu iluzija nikad nije imala moćnija sredstva prezentacije. Zapadno društvo, pogotovo, sudi čovjeka najprije po onomu što govori, a onda po onomu što čini. Ne bi li trebalo biti obrnuto? Bez duhovne intuicije ne može se čitati ljudsko srce i njegove namisli – tu su korijeni zla. Nekomu mogu iz usta teći med i mlijeko, može imati stil, nastup i šarm savršen, a da iza svega toga stoji hladni manipulator i vrlo zao čovjek. Na mala vrata uvodi se verbalni delikt, čovjek može biti osuđen zbog jedne jedine nepromišljene izjave a da u svojoj suštini može biti dobar i čestit. Živimo u svijetu koji nekomu može uništiti život jer je rekao nešto što je u koliziji s ideologijom političke korektnosti. I nitko te ne pita kakav si čovjek, stručnjak, roditelj, prijatelj…prozboriš li nešto nepodobno i nesmotreno, gotov si, sudit će te najprije mediji po tomu i stvoriti o tebi sliku lošeg čovjeka. Ne samo da je to nepravedno, nego i stvara strah u ljudima, potiče ih da govore ono što ne misle, da se zatvaraju u vlastitu šutnju, dvoličnost i nepovjerenje. Zatomljuje u njima spontanitet mišljenja i ljudskih reakcija, nemamo pravo ni ljutiti se, ni reagirati gorljivo, strastveno, a da se ne osvrćemo oko sebe u strahu prate li nas neki suvremeni dušobrižnici i injženeri duša. Svijet ne motri samo oko Velikog brata nego je i uho njegovo prislonjeno na svačiji život. Paranoja? Samo se usudite reći javno ono što mislite, pa ćete vidjeti. Zašto se to događa? Jer su mnogi šutjeli onda kad je zlo bilo u začetku. Danas je ono već u vodstvu i treba ga stizati, igrati u njegovom ritmu, a to je za dobre vraški težak posao.

  3. Marijana da krajem dvadesetog stoljeća nisi ispuzala ispod kamena i zalutala u Samobor, znala bi da se Martinje na ovim područjima slavi preko 150 godina. Isto tako nema veze sa Sorosom i tvojim ispranim ostatkom mozga, ako ti u Samoboru ne paše, slobodno odjebi di ti je bolje!

  4. Odkud si ti došao sotono…U Bosni kod Čajniča postoji još stariji Samobor,…da nidi odanle…

  5. Milo moje neuko, ispranog mozga oba Samobora u Bosni su ti s kraja 14. stoljeća. Samobor u koji si dogmizala i gdje su te Samoborci primili, makar su te trebali deportirati nakon što se u Bosni smirilo, stariji je od 1242. godine.

  6. Čuj kordunaškog kripla…

  7. Lički Srbi vas i dan danas postrojavaju a dejan jović daje naputke…

  8. Krenilo kmečanje, nije utakmica za pamćenje… znojite se, stenjite, serite, plačite, vrištite i LAJTE kere…. al Hrvatska je na SP u Rusiji !! <3 <3

  9. ČESTITKE VATRENIMA❤️

    Kad se sjetim suza krene
    Zamirišu uspomene
    Svake stope rodnog kraja
    I narodnih običaja

    Prepoznah ljepotu tvoju
    Što probudi ljubav moju
    Kad sam s tobom srce moje
    Kuca jače, veliko je

    Oj Zagoro, lijepa li si
    Slavonijo, zlatna ti si
    Herceg Bosno, srce ponosno
    Dalmacijo, more moje
    Jedna duša a nas dvoje
    Pozdrav Liko, velebita diko
    Lijepa li si

    Kad Neretva moru krene
    Ti se tada sjeti mene
    Mojoj pjesmi budi tema
    Za sve one kojih nema

    Ajde Istro i Zagorje
    Podignimo sve tri boje
    Zagrlimo se pred svima
    Neka vide da nas ima

  10. Došel bu došel sveti Martin
    On bu ga krstil ja bum ga pil.

    Kumek moj dragi daj se napi’
    Duge nas nebu daj se ga vži.

  11. 14. STUDENOGA – Sveti NIKOLA TAVELIC, mucenik (1340.- 1391.)

    Na cvjetnom jugu, uz plave morske vode, pod vedrim nebom i blistavim suncem, opasan gorama i hridinama s mora, lezi starodrevni hrvatski grad Sibenik. Borova suma iznad Subicevca sumi slavnu pjesmu davnih hrvatskih knezova. Usred grada divna katedrala, szdana od tvrdih kamenih blokova ugradjenih u velicajnom skladu, naglasuje harmonicnu povezanost vjerskih istina i uzvisenu cjelinu i cvrstocu vjere. Stara kula, s malim grobljem iznad samoga grada, stoji nepomicno i cvrsto, pripravna prije da u grob padne nego da se makne. Krka od Skradina valja bistre vode. Galebovi se svijaju nad modrom pucinom koju presijecaju bijela i napeta jedra……To je Sibenik.
    U tom se gradu rodio nas blazeni i sveti Nikola Tavelic.
    Kada? Na zalost, tocno ne znamo. Nigdje nam nije to ostalo zapisano, ali iz drugih podataka o njegovu zivotu mozemo mu donekle odrediti godinu rodjenja.
    Znamo kad je umro; 14. studenoga 1391.. Znamo da su mu izmedju 1431. i 1438.g. jos ziva braca u Sibeniku. Njih je-prema vlastitoj izjavi-vidio sveti Jakov Markijski koji je 1431. prosao kroz Sibenik na putu za Bosnu. U to vrijeme vladala su u Franjevackom redu odredbe da nitko ne moze postati svecenikom prije navrsene 25. godine zivota. Vjernike nije smio ispovijedati prije navrsene 30. godine. Po tom zakljucujemo da je za misionara u Bosnu otisao kad je navrsio 30 godina. Sibensko izvjesce koje govori o njegovoj smrti kaze da je u Bosni djelovao 12 god. U Svetoj zemlji boravio je-kako izvjesca kazu-vise godina. Umro je 1391.g. Napravimo li priblizan racun, mozemo s nekakvom sigurnosti reci da se rodio oko 1340. god, i umro kad mu je bilo oko 50 godina.

    Nikola je potekao iz plemenite obitelji sibenskih Tavelica, starohrvatskoga plemena Subica, sto dokazuje i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
    U mladosti je bio ponesen idealom Sv. Franje pa je stupio u franjevacki red. Zelja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 god. u najvecim poteskocama bogumilima-pateranima propovijedao pravu krscansku vjeru, te ih mnostvo vratio u krilo Katolicke Crkve.
    Za vladanja bugarskog cara Petra I., pravoslavni svecenik imenom Bogumil prosirio je u Bugarskoj novo manihejsko krivovjerje. Sedamdesetih godina 11. stoljeca to je krivovjerje vec prodrlo u hrvatske zemlje u Duklju i u Bosnu. U Bosni je brzo osnovana bogumilska biskupija za sve hrvatske zemlje pod imenom “Crkva Hrvatska”. Ona se neobicno brzo sirila i to zbog neukosti svecenika i zbog posebnih politickih prilika. makon neuspjelih krizarskih vojna, od 1222. do 1239. bogumili su se jos vise razmnozili i vrhunac svog razvitka dozivjeli su tridesetih godina 14. st.. Jos jaci priljev bogumila u Bosnu i Hercegovinu uslijedio je kad ih je Stevan Nemanja istrijebio iz srpske drzave. Vodji je odrezao jezik, jedne je dao spaliti, a drugima je oteo imanja i protjerao ih. Bogumili su se u Bosni odrzali vise od 500 godina.
    Bogumili u Bosni bili su za Rimsku Crkvu velika glavobolja. A i jos neke cinjenice prisiljavale su Rim da se ozbiljno zabrine za katolicizam u sredovjecnoj Bosni. Tada je Sveta Stolica, potkraj 13. st., povjerila hrvatskim franjevcima misiju da evandjeoskim propovijedanjem obrate bogumile i zastite katolike. Ban Stjepan Kotromanic docekao je franjevce rasirenih ruku. Najveca najezda franjevaca u Bosnu cini se da je bila nakon 1370.g., a to je upravo vrijeme kad je Nikoli bilo oko 30 godina i kad je imao sve uvjete za misionara. Vjerojatno je cuo kako su osmorica franjevaca za 50 dana obratila i pokrstila vise od 2. 000 ljudi, a vjerojatno je znao i to kako su bogumili 1238.g. pobili u Visokom 32 dominikanca i 7 franjevaca. No, on se radikalno odrekao svijeta, prezreo je zivot i smrt. Sveci se vec za zivota prenose u vjecnost.

    Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka, zbog nasljedstva na prijastolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogucili svaki duhovni rad, Nikola Tavelic s jos dvojicom svoje subrace franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone – kao misionar posao u Svetu zemlju. To ce ga s dvojicom spomenutih i jos fra Stjepanom iz Cunea u Italiji, dovesti do mucenicke smrti. Sveci ne bjeze pred poteskocama, nego ih traze. Iz Bosne otputovali su u Palestinu. Uostalom, u Palestini su zapreke za apostolski rad bile jos vece, izgledi manji.
    Kad je stigao, nastanio se u samostanu na Sionu. To je najbrojnija od cetiri franjevacke postojbine koje su se u to vrijeme nalazile u Svetoj zemlji. Zapravo jedini samostan sa 12 redovnika. Uz njega su jos podruznice kod svetog Groba i u Betlehemu. U svakoj od njih boravilo je nekoliko redovnika.
    Na Sionu je nasao dvojicu sunarodnjaka: fra Ivana i fra Martina. Fra Martin je bio kasnije jedan izmedju dvanaestorice ocevidaca njegove mucenicke smrti.
    Izvjesca pisu da je u samostanu na Sionu proboravio “vise godina”. Tu, u neposrednoj blizini Isusove posljednje vecere, jacao je dusu i ucvrscivao odluke. Razmisljao je o planu obracenja. Sto ciniti? Cime poceti? Kako uspjeti? Ako se vec netko ne boji izloziti sebe, to mu ne daje pravo da pogibeljima izlozi druge. Da pokusa obratiti jeruzalemskog kadiju? Najprije njega, a onda- poznavajuci strukturu tog drustva – s podanicima to ce biti vrlo lako. Potom treba pokusati da pridobije emira. Milost bi se sirila kao val na vodi. To bi bio mirotvorni udarac u ledja sili koja prijeti Bosni i Europi.

    Razgovarao je o tom s drugovima. Prihvatili su njegovu zamisao. Citao je knjige i rasprave o mucenistvu. Problem nije lagan! Svi su odobrili njegovo misljenje. Razgovarao je s poglavarima. NJima nije bilo lako donijeti odluku. Kako ce to djelovati na muslimane i sto ce oni potom uciniti? I razboritost i poslusnost zahtijevali su od Nikole i njegovih drugova pristanak starjesina. Oni su ga naposljetku i dali, mada su dugo o tome razmisljali, vagali razloge i ocjenjivali junacke odluke herojske cetvorke. Racunaju i na neuspjeh. Krv mucenika nece biti uzaludna. Svetac nikada ne umire uzalud. Cetvorica su odlucila pasti. Medju njima je prvi nas Nikola. I opet misao: ‘hoce li uspjeti? Nitko kao svetac nema tako zive zelje za uspjehom, a opet nitko kao on ne podvrgava svoju volju Svevisnjemu. Neka odluci Bog! Sveci Boga ne ucjenjuju svojom tvrdoglavoscu. Oni se samo zele velikodusno zrtvovati. Dati zivot za bozanski zivot. U smrt – za milost! A milost je tajanstvena kao ponornica. Neocekivano ce izbiti na nepoznatom polju, pod dalekom planinom, mozda cak negdje u bosanskim klancima. Donijeti ce zivot i plodnost, snagu i jakost. Siknut ce pod tlakom mucenicke krvi. To je saznanje dovoljno da opravda smrt. Sveci su uvijek pripravni umrijeti – za svakoga!

    Osvanuo je 11. dan mjeseca studenog 1391.g.. Cetvorica su bila pripravna na smrt, svi ostali na progone i zlostavljanja. Svaki od cetvorice nosio je u ruci proglas ispisan na arapskom jeziku, a latinskim slovima. Zaputili su se prema Omarovoj dzamiji, iza Meke i Medine najglasovitije muslimansko svetiste. Jeruzalem je vrvio od muslimanskih hodocasnika. Slavio se veliki blagdan Kurban-bajram. Prispjeli su dzamiji i potrazili kadiju. Receno im je da nije ondje. Otpratili su ih do kadijine rezidencije i uveli pred njega. Tada je jedan od njih poceo citati proglas. Postoji originalno izvjesce sto ga je napisao tadasnji gvardijan na Sionu u Jeruzalemu. Mi ga jednostavno ne mozemo doslovno prenijeti, neke bi sablaznio, neke uvrijedio.
    Nakon citanja prisutni su ostali uzasnuti. Gnjev je provalio kao bujica. Sasvim razumljivo. Nerazumljivo je samo to: kako ih nisu trenutacno smrvili?
    Treba se diviti kadijinu postupku. Pozvao je gvardijana sa Siona s jos dvojicom redovnika. Tda je pred njima zapitao mucenike da li su svjesni onoga sto su rekli. Odgovorili su da njih ne salje covjek nego Bog. Potom taj takticni covjek predlaze: opozovite sto ste rekli i postanite muslimani ili cete umrijeti. Jasno, prijedlog su energicno odbacili.
    Kad su junacka cetvorica izjavila da ne opozivlju izjavu, kadija ih je osudio na smrt. Tada se na njih oborila masa. Za trenutak lezali su polumrtvi na tlu. Nakon jedan sat poceli su se micati. Svezali su ih i ostavili na tom mjestu do pola noci. Oko pola noci privezani su za stupove i bicevani. Poslije toga bacili su ih u tamnicu. Tako pisu izvjesca.
    Tri dana potom izveli su ih pred emira koji im je iznova predlozio da se poturce ako zele izmaknuti smrti. Otklonili su ponudu. Tada su se na njih okomili krvnici s isukanim sabljama. Njihova tijela raskomadali su u trenutku. Bacili su ih u vec pripravljeni oganj. Izvjesca pisu da dijelovi tjelesa nisu izgarali. Spaljivali su ih tri puta. Naposljetku su ih odnijeli i zakopali na tajnom mjestu za koje nismo saznali.

    Osamdesetih godina 19.st. nastalo je posebno odusevljenje za Nikolu Tavelica, ali u Hrvatskoj se pocelo siriti tek 1934.g., s prvim hrvatskim hodocascem u Svetu zemlju.
    Papa Lav XII., proglasio ga je blazenim 1889.g., a papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu, 21. lipnja 1970.godine.

    Prisjetimo se: nas Nikola podnio je smrt da drugima omoguci bozanski zivot. Moze li nesto vece i uzvisenije uciniti covjek? I za koga se zrtvovao? Upravo za tadasnje protivnike krscanske misli i djela. Prema tome, njegova je zrtva identicna s Isusovom zrtvom: Isus je umro za svoje neprijatelje. Tu oznaku ima samo bozanska ljubav koja daje zivot za one koji joj ga oduzimaju.

  12. “Obriši suze, Lyliane
    znam, danas si željela gledati slike njega i njegove djece kod Eiffelovog toranja, al on je izabrao Vodotoranj.
    Znam, sada je trebao biti u zagrljaju neke lijepe Parižanke, a ne u zagrljaju vlažne zemlje na nekom mjestu, još neotkrivenom.
    Ne plači, Lyliane
    znam, nisu ga našli, al našao je on nas.
    Zemlja koja skriva kosti nije uspjela zarobiti njegovu dušu.
    Našao je on odavno izlaz i ispričao nam svoju priču.
    Znam, nije isto,
    Mi oplakujemo smrt heroja a ti svog djeta.
    Mi pamtimo vojnika, ti njegove prve korake i razbijeno koljeno.
    Mi pamtimo njegove zadnje riječi “klaonica”, ti prvi izbijeni zub.
    Obriši suze, ti francuska damo…
    nisi dočekala njegove potomke, al zato će naši pričati o njemu.
    Gubitkom života, zaslužio je onaj vječni.
    Ne plači, Lyliane
    rodila si heroja
    Ni Francuza, ni Hrvata
    … već čovjeka koji je umro za druge”

    Snježana Vučković

Komentirajte