Tribinu gradonačelnika obilježila pitanja komunalne tematike!

U emisiji Tribina gradonačelnika, u četvrtak 9. studenog, gostovao je zamjenik samoborskog gradonačelnika, Željko Stanec. Dogradnja vrtića u Bregani, uređenje samoborskog kina, sanacija prometnica na samoborskom području, javni gradski prijevoz, odvojeno prikupljanje otpada – neke su od tema o kojima je govorio Željko Stanec. Emisiju su obilježila i brojna pitanja slušateljica i slušatelja.

Anja Franić - Modrić

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 2002.godine, honorarno radeći za mjesečnik "Naš Samobor" te magazin Reader' s Digest. Za Radio Samobor radi od 2008. godine.

Komentara

  1. 10. studenoga 1991. – pad Bogdanovaca, ”Štafeta smrti”, umro vukovarski heroj Zdravko Bezuk

    Već iz gornjeg naslova vidite da će ova objava biti nažalost o tragičnim događajima.

    Na sutrašnji dan, 10. studenoga 1991. pada herojsko selo Bogdanovci pod srpsku okupaciju, što je i početak kraja obrane grada heroja, Vukovara. Na taj dan dogodio se i jedan od najherojskijih ali i najtragičnijih događaja Domovinskoga rata za hrvatsku slobodu, čuvena HOS-ova ”Štafeta smrti”.

    U vukovarskoj bolnici umro je jedan od heroja HOS-a, Zdravko Bezuk iz Kutine, od posljedica teškog ranjavanja 9. studenoga na Drvenoj pijaci u borbama koje su vođene po cijelom Sajmištu. Nakon dojave da je najteža situacija kod Tekstilne škole šestorica naših branitelja pošla su pomoći. Igor Široki, 18-godišnji HOS-ovac i Kitara (Goran Kitić) krenuli su prije, a malo kasnije i Damir Markuš s još dvojicom u autu, ”fićeku”, a uz sebe su imali i molotovljeve koktele. Kad su bili blizu punkta, ugledali su na raskrižju Igora i Kitaru i stali, da izađe Damir i pridruži im se. U tome trenutku vidjeli su Zdravka kako prilazi i maše im rukama, i tada je pala granata. Najteže je ranjen upravo Zdravko, kojem su lijeva noga i trbuh jako krvarili. Od ukupno šestorice tri su bila teže a dva lakše ranjena (Damir također i ova dvojica u autu, a molotovljevi kokteli srećom nisu aktivirani) svi od iste granate. Ranjen je i Kitara, jedini nije ranjen 18-godišnji HOS-ovac Igor Široki, koji je isto počeo pomagati ranjenima. Zdravko je zapravo htio upozoriti suborce da ne prilaze tom položaju koji je pao (a oni nisu to znali), jer bi pali neprijateljima ravno u ruke. Kako se odnekle pojavio branitelj po nadimku Pipac, najteži su ranjenici prebačeni autom u bolnicu. Zdravku je tu noć amputirana noga zbog teških rana, a slijedeći dan 10. studenoga je preminuo u vukovarskoj bolnici od posljedica teškog ranjavanja.

    ŠTAFETA SMRTI

    10. studenoga 1991. padaju pod okupaciju Bogdanovci. Jedan od najtragičnijih događaja proteklog rata, ali i jedan od primjera iznimne hrabrosti i požrtvovnosti, bila je ”štafeta smrti”, jer, junaci HOS-a svjesno su riskirali svoj život, stajući na čelo kolone i jedan za drugim ginuli da bi izvukli civile kroz minsko polje. To najbolje govori što znači biti za dom spreman. A oni su bili za dom, bili samo za to…

    Jedna skupina HOS-ovaca, Damir Radnić, Branko Smoljan, Goran Petrović, Jakov Kalauz, Marinko Lozić, Dražen Đurović i Zoran Milas uspjeli su izaći iz Bogdanovaca, bez pogibije.
    Jednu veliku skupinu činili su civili i HOS-ovci Žarko Manjkas Crvenkapa, Ante Šarić, Zoran Antunović, Tihomir Iveta Pidžo, Ramo Hrbatović i Ivica Jurčan. Tražili su put ka Nuštru, puzeći i provlačeći se kroz kukuruze i šumarke. Kada su se povukli prema Vuki, nailaze na minsko polje. Crvenkapa, legendarni uništavač oklopa i heroj obrane Bogdanovaca pogiba, a naknadno i Ante Šarić i Zoran Antunović, kao i Josip Knežević koji se ranjen utopio htijući se napiti vode iz Vuke. Pidžo, Jurčan, Hrbatović i Đuro Kovačević teško su ranjeni. Uplašeni preživjeli previli su ih koliko-toliko i nastavili svoj put dalje, koji nažalost završava smrću većine. Uskoro nailazi neka druga skupina koja je najteže ranjenike prebacila u obližnji kukuruz. ‘Najpokretniji’ među njima, ako se tako može nazvati s obzirom na težinu stradanja, Kovačević, satima je puzao nebi li u šljemu donio nešto vode. Kako su dani prolazili, a bilo vrijeme vrlo hladno, morali su paziti da svi skupa ne zaspu da se ne smrznu, a u čitavoj toj muci, pomišljali su sve više i na samoubojstvo. Ipak, pojavio se tračak nade u spas. Osmi dan nailazi iz Vukovara branitelj po imenu Julio, koji im je ostavio paštetu, te poveo sa sobom koliko-toliko pokretne Hrbatovića i Kovačevića. Deveti dan nailazi iz proboja Željko Đapić, policajac, te uz obećanje da će poslati pomoć po najteže stradalog Jurčana, odvodi sa sobom Tihomira Ivetu Pidžu prema Nuštru. Istu večer Jurčan je zazvao, ispostavilo se da je riječ o grupi branitelja, koji ga stavljaju u šatorsko krilo i nose sa sobom, zapravo su ga ‘iskoristili’ da ne nalete na kobno minsko polje. Ostavili su ga u kukuruzu uz obećanje da će poslati pomoć. Slijedeća dva dana Jurčan je ležao (svi pokušaji samoubojstva bili su bezuspješni), i konačno, 12. dan nailazi nova skupina, i on je ponovo zvao…no ovaj put radilo se o skupini vojnika tzv. JNA, dakle, neprijatelja.

    Oko njega se okupila skupina od 10-ak vojnika sa zločinačkom petokrakom na kapama. Rekli su mu prvo da se okrene na jednu, pa na drugu stranu, da vide da nije pod njim kakva mina, jer da, kad mu pokušaju pomoći, nebi došlo do eksplozije. Kad je vidio da mu stvarno žele pomoći napravio je to što su tražili. U međuvremenu vojnici JNA su se sklonili pa je pomislio i kako mu se sve to samo pričinjalo. No, pojavili su se, stavili ga u šatorsko krilo i odnijeli u Marince. Tamo su ga ostavili i nekoj šupi gdje su bili njihovi ”specijalci”. Tamo su ga tukli, stavljali mu rakiju u usta da pije, a kad mu je boca ispala dobio je udarac čizmom u glavu uz rečenicu: ”Šta je bre, majku ti ustašku, nećeš da piješ sa nama?” U međuvremenu, dotrčalo je onih 10-ak vojnika koji su ga našli te zabranili da ga ovi tuku. Rekli su da su ga oni našli i da je on njihov. Onda su ga ubacili u vojni kamion (deutz) i odnijeli u njihov štab u Marince. Tamo je bio oko tri dana. Nakon toga prebačen je u Petrovce u zloglasnu mučionicu ”Plavi podrum”. Nakon toga, odveden je za Šid, te Sremsku Mitrovicu i zatim na Vojnomedicinsku akademiju (VMA) Petrovaradin. Tu su bili i njihovi ranjenici koji su naše htjeli zaklati, iskopati oči žlicama i slično, svašta se događalo. Dolazili su Šešeljevci, Arkanovci i razne formacije. Jedan njihov vojni policajac je rekao: ”Radite im šta god hoćete, samo ih nemojte ubiti, jer ću onda ja završiti na sudu.” Držao je ruke iza leđa, držeći dva pištolja i imao naredbu da puca ako ih pokušaju ubiti.

    Nakon saniranja rana, amputacije obje noge te muke u bolnici, u siječnju 1992. vraćen je u Mitrovicu. A tamo, ljudi nisu mogli vjerovati da je živ, jer su čuli da je podlegao. No, došao je konačno i dan slobode – 27. ožujka 1992., i razmjena u Nemetinu. Kad su krenuli autobusima, morali su sjediti tako da je glava bila naslonjena na sjedalo ispred, a ruke iza leđa. Vozili su ih oko 10 ujutro iz Mitrovice a u Nemetn stižu oko 16 – 17 sati. Usput, prolaskom kroz srpska sela njihovi seljaci htjeli su ih ubiti. Srpski vojnici koji su ih čuvali rekli su da će oni izaći van ako njihovi navale na autobuse, a ako tko od ‘ustaša’ pokuša bježati, da će ih sve ubiti. Dolaskom na mjesto razmjene Jurčanov autobus bio je peti po redu. No u autobus tada ulaze dva srpska vojnika, te im kazuju kako nema ništa od razmjene, da su se oni iz predhodnih autobusa razmijenili a oni da idu nazad, jer da Hrvatska nema dovoljno njihovih, te da će biti razmijenjeni u slijedećoj razmjeni za koju je dogovoreno da će biti ”na kile”. Prva pomisao naših bila je – tako blizu, a tako daleko. Međutim uskoro stižu predstavnici Crvenog križa te ih počinju prozivati da vide jesu li svi na popisu. Ustvari, namjera srpskih vojnika bila je da ih samo isprovociraju s tom pričom kako nema razmjene. Odlaze u Osijek u bolnicu, zatim u Zagreb, i tada počinje nova borba sa životom.

    Trebalo je ozdraviti, i krenuti dalje, u nove pobjede.

Komentirajte