Ljepota opažanja i snaga umjetničke ruke

23. rujna 2017.
Komentari isključeni
289 Pregleda

Punih 19 godina, kada ih je na to potaknuo strastveni fotograf i lovac, pokojni Boris Debogović, samoborski “matičari” ljeti hodočaste na Žumberak gdje u duševnom miru isprepletenom ljepotom prirode, nastaju njihova umjetnička, likovna i pjesnička djela. Kad na vrata zakuca jesen onda se okupe u Gradskoj knjižnici sa željom da svima pokažu što ih je to inspiriralo na umjetničko stvaralaštvo. Tako je bilo i ove godine u žumberačkom kraju, a i sinoć u Odjelu za odrasle samoborske knjižnice gdje su se uz pokojeg gosta, okupili članovi likovnog i pjesničkog odjela Matice hrvatske Samobor.

U izlozima Knjižnice neko će se vrijeme moći razgledati djela Grozdane Korpar, Maje Cipek, Đurđice Debogović, Vlaste Mažuranić, Nevenke Miklenić, Zdenke Resar, Milana Kuhara, Snježane Zakanj Radovanić, Franje Jurčina i Maje Šmit.

O karakteristikama njihovih slika i kiparskih predmeta govorili su voditeljica Likovnog odjela Snježana Zakanj Radovanić i profesor Željko Nemec. Snježana Zakanj Radovanić je rekla da slikarski potencijal samoborskih matičara iz godine u godinu raste. Željko Nemec je ovogodišnje stvaralaštvo, koje je iznjedrilo 20-ak radova u tehnikama akrilika, akvarela, olovke i pastela, okarakterizirao uratcima u maniri van Gogha i Cezannea, bilo to s umjetnikove strane svjesno ili nesvjesno. Nemec je pozvao ponajprije mlade autore da im se pridruže, jer okruženje u kojemu nastaju ta umjetnička djela treba i fizički doživjeti.

Na Žumberku su bili i pjesnici Zoran Perović, Zlata Bujan Kovačević, Zvonko Jurčević, Lada Lokmer, Milan Žegarac Peharnik i Nada Bošković. Dio svog pjesničkog opusa sa Žumberka prezentirali su u Knjižnici Vlasta Mažuranić, Danica Telišman i Nada Bošković.

Uz uvodnu riječ ravnateljice Knjižnice Mirjane Dimnjaković, završna je pripala domaćinu ove likovne kolonije na Žumberku, brdskom župniku Mili Vranešiću. -Svakome od vas dragi je Bog dao ljepotu opažanja, snagu ruke i individualnost da tu Božju ljepotu Žumberka možete izraziti na svoj način, dušom, bojom, kistom, inspiracijom i voljom – rekao je Vranešić dodavši da ga ova kolonija uvijek veseli jer je razdragana i opuštena. Poželio je svima novi i dogodine zajednički susret na oplemenjivanju duha na Žumberku.

Edi Kirschenheuter

Novinarstvom se bavi od 1976. godine. Za Radio Samobor i Samoborske novine počinje raditi 1987. Bio je suradnik-dopisnik Sportskih novosti i Večernjeg lista, te urednik i novinar Radija SVN i Svetonedeljske panorame. Povremeno surađuje s drugim medijima, od Zagreba, preko Dubrovnika, do Sydneya.

Komentara

  1. BRUNO BUŠIĆ — Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba. Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.
    Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima, Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpske “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

  2. EVO ZAŠTO SAM ‘ZARATIO’ S GOLDSTEINIMA… – ZBOG STEPINCA!
    (Yugoldsteinovsko trojstvo – otac i sin, i duh državnog tužitelja)
    Hrvatskom tjedniku Fokus uputio sam 2002. godine osvrt (koji ovdje prenosim), nakon što je prije sličan objavio Vjesnik, a na koji je reagirao u tjedniku Globus dr. Ivo Goldstein. Na taj sam njegov prilog odgovorio pismom tadašnjem uredniku D.Butkoviću (to ću objaviti sutra) i to je bila ‘sjajna’ polemika – vaganje ISTINE (kao vaganje jabuke), a sve zbog njihova stalnog “pljuvanja” hrvatskoga svetca Bl. Alojzija Stepinca…!

    FOKUS
    Uz nova osporavanja Stepinca:
    Yugoldsteinovsko trojstvo – otac i sin, i duh državnog tužitelja

    Prije deset godina Hrvatski je sabor (tada još i državni) konačno poništio nepravednu i sramotnu presudu kardinalu Stepincu, izrečenu 11. listopada 1946. po glavnom tužitelju. Ona je glasila: “… osuđuje se na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina.” Taj datum (točno 14. veljače 1992.) skidanja te sramne presude (donesene – kojeg li paradoksa! – “u ime naroda”), dakako, ne može se stavljati na istu razinu sa Stepinčevim blagdanom koji se slavi četiri dana ranije, ali je svakako vrijedan pozornosti. To više što, samo jedno desetljeće poslije, taj događaj, zbog okolnosti u kojima će možda proći i nezapaženo, potiče na ozbiljno promišljanje mnogih pothvata i ukupne duhovne i političke trenutačne hrvatske stvarnosti, koja u nekim segmentima izgleda kao da se službena “državna rehabilitacija” kardinala Stepinca uopće nije ni dogodila. To potvrđuje žestoka javna rasprava koja se rasplamsala po izlasku knjige “Holokaust u Zagrebu” autora oca i sina Goldstein, koji su, prizvavši u pomoć duh državnog tužitelja Jakova Blaževića iz 1946., ponovno – kako su se izrazili neki sudionici te polemike – “montirali proces” kardinalu Stepincu. I to upravo – kakva slučajnost(?!) – uoči te desete obljetnice.

    Međutim, od takvog očekivanog “lijevog” pristupa “fenomenu Stepinac”, više iznenađuje neočekivano neprikladan odgovor pojedinih crkvenih medija i katoličkih intelektualaca i uglednika na blaćenje toga svetog znamena i imena. Naime, ova ukupna sadašnja “neokomunistička histerija” (kako se izrazio Vjesnikov novinar Goran Pandža), po mom je sudu uglavnom deplasirana i daleko je ispod potrebne razine i otvorenosti u nastupu Velikana koga se nastoji braniti. Jer, dok je Stepinčevo šibanje komunizma oštrim riječima prije više od 50 godina potpuno na mjestu, sadašnje ljepljenje te iste etikete onima koji su u vrijeme “crvene diktature” miljenike naroda sudili “u ime naroda” i onima koji ih danas blate “u ime demokracije”, a ni na koji način ne navesti na pomisao a kamo li otvoreno reći da su jedni i drugi u duhovnoj vezi s “majkom” čija su djeca u Rimu 1917. godine upriličila velike manifestacije u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije – gdje su obožavatelji Giordana Bruna nosili crne zastave s likom Mihaela arkanđela kojega Lucifer gazi nogama, a na Trgu sv. Petra zavijorila se zastava s natpisom: “Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu!” – obično je bacanje crvene prašine vjernicima u oči, dok se oko nas poput duhovnog antraksa šire nevidljivi i bezbojni otrovi.

    Budući da, kako napisa Nenad Piskač točno prije dvije godine, “Hrvati nemaju vremena čekati nove Stepince da im svojom karizmom ponesu teret”, od sviju nas traži se velika hrabrost, otvorenost, odlučnost i solidarna zauzetost za dobro naroda, a ne da očekujemo samo od naših biskupa, kako reče spomenuti intelektualac, “da rade po svojoj savjesti, a ne po oportunom ukusu svjetskih moćnika”, kao da svima nije dobro poznata latinska izreka: “De gustibus non est disputandum”, što bi se aktualnim nedoslovnim prijevodom moglo reći da je neukusno raspravljati o (tuđim) ukusima. To više što su, vjerujem, svim našim duhovnim pastirima dobro poznate riječi Sv. Augustina da biskupi predsjedaju, ali samo ako služe, jer “biskup koji ne služi javnosti samo je strašilo postavljeno u vinograde da ptice ne bi zobale grožđe”.

    U sadašnjim hrvatskim prilikama očito je da su se nad “duhovno grožđe” blaženoga Alojzija Stepinca nadvile najrazličitije ptičurine. Stoga bi hrvatskim katolicima na početku ove Korizme kao dragocjen prilog i pomoć u duhovnom rastu i pripravi za Uskrs mogla biti Stepinčeva “duhovna oporuka”, koju je napisao u Krašiću 28. svibnja 1957. Vrijedi iz nje prenijeti bar nekoliko sržnih dijelova, (a Fokusu preporučujem da je objavi cjelovitu). “Opraštajući se od Vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti Vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka… Među Vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi koji premda u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz Vaših duša iščupaju Ime Božje i da Vas – kažu oni – učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici… htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno… Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca Vaših, ako budete dopustili da Vas tko otrgne od Pećine, na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu… Na koncu, predragi sinci, ljubite se međusobno,… ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je to Božja zapovijed… Neka Vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća… Nadam se da ću moći vazda u nebu moliti i za sve Vas… da postignete cilj, za koji Vas je Bog stvorio.”

    Dobro je također istaknuti da je Kardinal o svojoj oporuci rekao krašićkom župniku: “Nema tu ništa političkoga, zato je zovem duhovnom oporukom.” Navedene riječi Stepinčeve oporuke doista oslikavaju i potvrđuju značaj toga hrvatskog velikana te pokazuju njezinu aktualnost i poslije gotovo pedeset godina.

    Anđelko Kaćunko
    Zagreb, 13. veljače 2002.