Radijska knjižnica na 93,0 MHz!

13. rujna 2017.
Komentari isključeni
647 Pregleda

Započela je i nova sezona naše radijske knjižnice. Za prvi jesenski Knjigomat knjižničarke Draženka Robotić i Željka Vrbančić pripremile su mnoštvo zanimljivih tema, najavile skora događanja u Knjižnici, pete dane kratkopričaša koji su u tijeku, ugostile našeg sugrađanina Igora Kuhara i donijele vijesti iz dječje knjižnice.

Edi Kirschenheuter

Novinarstvom se bavi od 1976. godine. Za Radio Samobor i Samoborske novine počinje raditi 1987. Bio je suradnik-dopisnik Sportskih novosti i Večernjeg lista, te urednik i novinar Radija SVN i Svetonedeljske panorame. Povremeno surađuje s drugim medijima, od Zagreba, preko Dubrovnika, do Sydneya.

Komentara

  1. “Ofenziva pseudoljevice i njihovih instaliranih kadrova na hrvatski odgoj i obrazovanje ne jenjava. I najnevjernijim Tomama potpuno je jasno kakvi su to izdajnički gulanferi, anacionalni uhljebi i jeftini kameleoni.”

  2. Engleska Wikipedija prati slovensku vojnu povijest od 19. stoljeća do danas, a našu od 8. stoljeća do danas. Imamo vojnu tradiciju kao malo tko u Europi. Avari, Bugari, Mongoli, Turci i drugi razbijali su zube na nama. Obranili smo Europu od Turaka više puta. A zamislite da nas je 10 puta više, a izdajica i gadova 10 puta manje? Bili bi europska sila već unazad par stotina godina do danas.

  3. Dragec svi ovi koje si pobrojao nisu razbijali zube na nama nego su nam ga stavili , a nas uvjerili da nam je dobro. Uzimali su što su htjeli i ostavili svoje potomke. U RH od onih doseljenih Hrvata nema ni H.

  4. Lupetaš po običaju i ništa ne znaš

  5. Jasno. Zato ti sretno živi u tom uvjerenju. Dok ima takvih poput tebe i njima će biti super.

  6. Rvoju je domovinski rat još uvijek noćna mora…

  7. Ne rat nego Rvatine i dupeglavci koji su iz njega izašli.

  8. Čuj rvoja kako zbori kak četnik…

    • Daj se vrati u štalu i pozdravi rodbinu.

  9. MUSICALI I OPASNI REDIKULI ili BRUNA ESIH – IVANA HRVATSKA ORLEANKA
    Sinoć sam se vratio iz Engleske gdje sam odmarao dušu po muzejima i pogledao tri divna Musicala-Les Miserables, Lion King i Aladdin. Naprosto nisam više mogao promatrati ovakve opasne primitivne redikule kao što su Bandić-premijer (ti bokca!!!!!) ili onaj šef HSS-a Beljak prozvan Puniša Račić. Dakle već sam objavio na FB da svakako treba podržati preferencijalno ovu lijepu, čestitu i pametnu Brunu Esih, Zlatana Hasanbegovića, Štefa Culeja i Željka Glasnovića. Zašto? Pa krajnje je vrijeme da se stane isključivo argumentima na glavu Crvenoj zmiji – onima avetima prošlosti (ovo je komunistički naziv za klasne i ostale neprijatelje) Josipoviću, Teršelički i brojnim pomagaćima koji nas drže zatočene u prvoj polovici prošlog stoljeća. Jedini ispravan put pokazalo nam je suđenje u Muenchenu. Ukoliko to ne uradimo sada, nikada više nećemo. I kad se vratih s puta ugledam kako neki umišljeni dripac iz vrha HDZ-a proziva Hasanbegovića da im radi nered jer se verbalno tuče s Pupovcem. E pa drugovi iz HDZ-a nismo mi glasali za vas kao što su Andrija Mikulić, Darinko Kosor i još neki istaknuti titiosti kojima je pravu lekciju održao onaj luđak Milanović rekavši Srbadiji što ih spada. A vi ste kao nježnice (hrvatski naziv za pizdu) šutjeli i grlili se s neprijateljima koji, iako teško poraženi, ponižavaju Hrvatsku zbog vas iz HDZ-a. Stoga ponavljam, nismo glasali za vas već za Brunu Esih, našu Ivanu Orleansku i ove hrvatske antikomunističke vitezove koje sam nabrojao. Zato nemojte se s nama zajebavati jer vi ne predstavljate ništa i nikoga osim svoje uske interesne materijalne skupine. Da vas podsjetim: Sada više nema zajebancije, jer onda slijede sankcije!!!!

  10. Quo vadis Hrvatska? Događaji se gomilaju kako bi rekli Zagorci “kak ‘u filjme“. Odličan komentar Mirka Galića u subotnjem Večernjaku. “Slovenija, Mađarska, BIH, Srbija… procjenjuju da je Hrvatska slaba pa je reketare“. Po mojoj procjeni Hrvatska nije slaba. To je dokazala u Domovinskom oslobodilačkom ratu kad je pomela “nadmoćnog“ agresora u “osmoj“ ofanzivi. I to u zadanom roku od četiri dana. Slaba je i neiskusna politička garnitura koja je trenutno vodi. Sve tri vodeće pozicije u RH drži kadar koji nosi poltronski gen sa Zrinjevca, iz Ministarstva vanjskih poslova. Na neki su način cijepljeni i formirani od dr. Mate Granića, čovjeka koji je visoko kvalificirani stručnjak za kompromise. Uglavnom trule. “Pola meni, pola tebi, pola Bagi…“ Čovjek koji je još u nikad prežaljenom komunizmu osvojio ondašnju partijsku misicu Milku Planinc, sad je glavni savjetnik predsjednici KGK. Osoba koja je nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana dala opširni intervju Pukanićevom Nacionalu te se “biranim“ riječima obrušila na pokojnika, riječima koje bi bile malo preteške da se radilo i o Slobodanu Miloševiću. Tipičan poltron koji se nikome “ne bi štel zameriti.“ U Slobodnoj Dalmaciji prof. dr. Dujomir Marasović govori o promjeni imena “Obale Maršala Tita.“ Naravno kao i u Zagrebu antife i splitski orjunaši digli na se zadnje noge. “Uspjeli smo promijeniti ime iako je dr. Mate Granić, koji je tada bio jedan od politički najjačih ljudi u Hrvatskoj, preko don Drage Šimundže, koji je bio član komisije za preimenovanje ulica u i trgova u Splitu, tražio da Obala maršala Tita barem u jednom svom dijelu, barem 10 metara nastavi nositi ime jugoslavenskog maršala“. Mi smo to odbili kaže dr. Marasović. Iz tog progresivnog ministarstva je i predsjednica RH. Slovenija, osokoljena arbitražnom presudom, saziva nekakav parlamentarni odbor kako bi konkludentno poslali poruku Hrvatskoj da ako treba spremni su i vojskom braniti svaki pedalj hrvatskog teritorija. Od Hrvatske. Admiral Domazet, bez nužnih instrukcija našeg Mate, neoprezno je ironizirao naše “iskrene prijatelje“ iz Slovenije. “Za 48 sati naši pješaci su u Ljubljani”. Savjetnici su odmah zvali na Maltu KGK koja je poslala poruku mira i ljubavi: “Čim sletim razriješit ću Lošu.“ Nije važno zbog čega i od kuda. Važno je da KGK smatra Sloveniju prijateljskom zemljom!!?

    Hajmo samo s činjenicama. Nakon mitske 1945.g. oko 250 tisuća Hrvata pobijeno je u Sloveniji. Huda jama sa 3.000 živih zakopanih ljudi je u Sloveniji. Nakon krvavog Domovinskog rata imamo rat sa Ljubljanskom bankom za naše devize. Tek presudom Međunarodnog suda za ljudska prava došli smo do samo dijela novca. Prave se mutavi i dalje drže garnizon u Svetoj Geri koja je na hrvatskom teritoriju. Na prijevare u arbitraži ne treba trošiti ni riječi. Mogli ste ne jednom pročitati kojim se “diplomatskim“ izrazima služi slovenski ministar Erjavec kad govori o Hrvatskoj. Vjerojatno je on ujedno i inspiracija Aci Vulinu notornom pljuvaču sa istoka. Čitam pred dva dana: “Slovenci zabranili prodaju našeg vina Teran”. Na fejsu se pitaju ”Jesu li naši političari čuli za pojam reciprocitet. Jesu, ali su još prije čuli za pojam ‘skidanja gaća’.” Čim nas je Mađarska blokirala, KGK odlazi srediti svari. Prima doktorat na sveučilištu na kojem doktorat ima Hernadi zbog kojeg nas i Orban blokira. Potez tipičan za Matu Granića. Plenković kaže da arbitražna odluka nije nešto s čime Hrvatska ne bi mogla živjeti. A s druge strane Erjavec i Cerar rezolutno daju do znanja da bez priznanja kompromitirane arbitraže oni ne bi mogli živjeti. Uglavnom, ako je Slovenija prijatelj Hrvatskoj onda nam definitivno neprijatelji ne trebaju. Hrvatska prolazi kroz Scilu i Harbidu… Najprije je došla na “crnu listu“ jer je razbila sveopću miljenicu Jugoslaviju. Danas nas uvjeravaju da kršimo međunarodno pravo zbog lopovske arbitraže. Mi smo za bilateralni dogovor. Bi se šteli nagoditi k’o oko međe u Zagorju. Erjavec se ponaša kako se pravi ministar mora ponašati pa kaže: “Arbitražna presuda je jasna, zato nam nije potreban bilateralni dogovor.“ I točka. Uglavnom kaos. EU komisija je sasvim “slučajno“ podržala direktno ili indirektno Sloveniju i BIH. Srbiju podržavaju generalno. Zamislite da je pokolj u Srebrenici počinila Hrvatska vojska. Uvjeravam vas da EU ne bi nikada vidjeli.

    Kada Vučić mrtav hladan izjavi “Iza planski organizirane i dugo pripremane zločinačke hrvatske akcije pod nazivom Oluja ostali su samo pustoš i strah“ jeste li možda čuli, čitali da je hrvatski ministar vanjskih poslova pozvao k sebi ambasadora Srbije i predao mu prosvjednu notu. Zadnji koji je nešto slično izveo bio je Zoran Milanović.

    Bakir Izetbegović nešto je “blaži” pa kaže: “Hrvatska, koja je bila dio zločinačkog pothvata, ne može graditi Pelješki most dok se ne riješi granični spor sa BiH“. ”Prijateljska“ BiH nam zabranjuje da gradimo most na svom teritoriju ali u isto vrijeme traži da im izgradimo most preko Save i željezničku prugu. Jasan i čvrst dokaz da je mitsko – bratstvo i jedinstvo – besmrtno. Ukratko naši poltroni i politički lajbeki pregovarat će sa Slovenijom i BiH čvrsto, nepopustljivo i strpljivo sve dok ne pristanu na sve njihove zahtjeve. Kad na kraju priznamo “lopovsku arbitražu“ u cijelosti, podučit ćemo priprosti puk da smo to učinili zato jer smo po arbitražnoj presudi prošli znatno bolje nego Slovenci. Loša strana tog političkog silogizma je pitanje zašto je onda nismo objeručke prigrlili i priznali. Pa neka se onda Erjavec i njegovi jodleri pjene i jodlaju da je presuda nevažeća i kontaminirana.

    Kaže Tanja Torbarina: “Pa to je zbilja fenomen. Svi su svjesni da je Tuđman umro, a za Tita neki vjeruju da će u njima vječno biti živ. Iako će i oni kad-tad odapeti.“

    Antifama koji su spremni “umrijeti“ za maršala samo mali isječak iz njegovog “oslobodilačkog doba“. Sedamnaestogodišnji Frane Tente popeo se 1947.g. na splitski Marjan, skinuo jugo zastavu i na njeno mjesto razvio hrvatski barjak. Kao maloljetnik bio je osuđen na 5 godina robije. U Lepoglavi su mu u samicu s prozorom bez stakla puštali po zimi hladnu vodu te je Frane umro od upale pluća. Frane je istinski hrvatski junak. Neopravdano zaboravljen. Torcida ga pamti. Ulicu nema, ali je ima udbin konfident Miljenko Smoje. Sjetih se srpske himne, Bože pravde…

    Umro je Slavko Goldstein, veliki hrvatski pisac i intelektualac. Kad je pred par godina objavio knjigu “1941. godina koja se vraća..“ dao je zapažen intervju Španjolskim novinama. U njemu je kategorički ustvrdio da je on jugoslavenski pisac, a ne hrvatski. Jure Maršić na fejsu žali za Slavkom pa kaže: “Umro je Slavko Goldstein… Laka mu hrvatska zemlja koju je neizmjerno mrzio.!“

    Osoba dana je Žarko Puhovski, “ugledni“ analitičar bez kojeg bi Večernji, HRT i medijska scena pali u ideološku komu. Kaže Žare: “Nitko se ne usudi reći: HOS-ovci su bili agresori“. Pune tri godine zastupao sam HSP i HOS pa sam i ja “malo“ blenuo u novu ”istorijsku istinu”. Bravo profesore! Što bi mi da nema Filozofskog faksa i prenositelja povijesnih istina. Što bi mi bez Gvozdena Flega (o kome će još biti riječi), Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Mete Kapovića. Kaže Puhi: “Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Po međunarodnom pravu to je agresija na tuđi teritorij“. Zašto Zemun? 1921.g. 70% stanovnika Zemuna bili su Hrvati. Danas ih, nakon HOS-ove agresije, ima manje od 1% Svi se sjećamo u jesen 1991.g. kako smo iz Zagreba cvijećem ispraćali hrvatske tenkove kad su krenuli oslobodit hrvatski Zemun. Nakon pobjede pisalo se Franji “Franjo šalji nam salate, bit će mesa sa srpske plate!“ Tako smo dobili svjedoka svih svjedoka o tome kako su Hrvati izvršili agresiju na vlastitu zemlju. Analogno tomu, ako su HOS-ovci agresori onda je očito da su JNA i četnici naši osloboditelji. Puhovski je skoro pa profesionalni svjedok.

    Hrvatsko proljeće 1971.g. U apsani su Budiša, Čičak, Pardžik, Dodig… pa i moja supruga brucošica prava. Trebalo je visoko kvalificirane svjedoke o kontrarevolucionarnoj raboti. I evo nama naših svjedoka: Žarko Puhovski, Damir Grubiša… mlada komunistička omladina. Studenti svoje odrobijali i došla 1991.g. HOS-ovci izvršili agresiju na Vukovar, Dubrovnik, Karlovac… i dođe do Bljeska i brzo do Oluje. Pa suđenje našim generalima u Haagu. I za divno čudo evo našeg svjedoka na svjetskoj pozornici. Dokazni predmet P2402 bilo je sve složeno k’o u kutiji šibica. Blizu 700 žrtava agresorske Hrvatske vojske na nedužnim do zuba naoružanim civilima. I vijeće koje je bilo sklono našim generalima skoro kao i one iz 1971.g. zaključilo nakon ispitivanja “svjedoka“ Puhovskog da “Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostrukim unosima. Stoga je raspravno vijeće odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402“. Inače da budemo pravedni P2402 nije bila knjižica jednog autora. Napisali su je Puhovski, Čiča i ostala bratja iz HHO-a. Legendarni Savo Štrbac zastupao je tezu da je u Oluji bilo pobijeno 2.500 srpskih civila. Tačno toliko! Puhovski je bio umjeren kao i obično. Tvrdio je na sudu da su Zenge pobile 677 Srba. Od 2.500 pa do 677 konačno je obrana i optužba prihvatila da je nastradalo u Hrvatskom genocidu 42 žrtve. Brojke su egzaktne i toga se drži i Mujo u vicevima, ali ne i naš ambiciozni Žarko.

    Evo zašto sam spomenuo legendarnog Muju. Nastala u kafiću gužva i Mujo ubije policajca. U panici ode do Hase i zamoli ga za savjet što da radi. Haso reče: “najbolje je da nazoveš policiju na 92 i prijaviš što si napravio“. Mujo nazove 92 i upita je li to policija. ”Da!” odgovori dežurni. ”Što imate prijavit?” ”Ma samo to da vas je sad 91” odgovori Mujo.

    Tako nekako je brojke iz Oluje shvaćao svjedok svih svjedoka Žare Puhovski.

    Pitanje: Zašto se u Hrvatskoj hitno asfaltiraju svi putevi? Zato da nitko ne ide Poljskim putem.

    Gvozden Flego je još jedan od slavnih progresivnih profesora sa Filozofskog faksa. Kolega i vjerojatno istomišljenik elitnih intelektualaca Mate Kapovića, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Žarka Puhovskog. Flego, s obzirom na godinu proizvodnje, sigurno se sjeća zlatnih vremena Milana Kangrge, Hrvatskog filozofskog društva i nezaboravne 1983.g. kad je u članstvo primljen elitni filozof Vojislav Šešelj. I Jutarnji je počastio elitnog filozofa s jednom stranicom da nama, zatucanim ognjištarima objasni genezu pozdrava “Za dom spremni“. Naravno da nemam ni vremena ni prostora da vas zamaram s ideološkom musakom koju Flego nudi u svojoj sirenskoj ponudi. Bitno je to što se profa zanosi partijskom dijalektikom tvrdeći: “Ako je Ustavni sud, najviša pravno-politička (!!!) institucija u državi u presudi povodom tužbe Josipa Šimunića 8. studenog 2016.g. opravdao presude prekršajnih sudova da pozdrav ZDS simbolizira službeni pozdrav za vrijeme NDH… Krzmavo držanje nekih u izvršnoj vlasti… Vladavina zakona podrazumijeva poštivanje zakona ali i sudskih presuda…” drobi Gvozden. Uglavnom, profa smatra da je odluka Ustavnog suda konačna i da ista predstavlja zakon. Kad bi bilo tako onda su svi koji nose majicu sa oznakom HOS-a u gabuli. Da je Flego imao živaca pročitati odluku Ustavnog suda malo pažljivije shvatio bi višeznačno korištenje tog pozdrava u hrvatskoj povijesti. Kako u NDH tako i u Domovinskom ratu. Osim toga sudovi ne donose zakone. Zakone donosi i mijenja isključivo Hrvatski sabor. Bojim se da profa ima tzv. kasno paljenje. Naime, naš progresivac bio je ministar u Račanovoj vladi kad je Ministarstvo uprave te, znači i Flegine vlade, registriralo HOS kao regularnu postrojbu Hrvatske vojske, a time i njihov grb koji danas diže tlak našem Gvozdenu do 300 nečega. Kao uvaženi član lijeve vlade imao je mogućnost upozoriti da su HOS-ovci u Vukovaru i ostalim bojištima “izražavali mržnju i pozivali na nasilje prema rasno, nacionalno, vjerski, kulturno i politički drugačijima.“ Ukratko, prema četnicima! Po crvenom Flegi Thompson bi, s obzirom koliko je puta zapjevao Čavoglave, trebao izdržavati doživotnu robiju. Ne znam u kojoj valuti Flego i ekipa primaju svoj dohodak na ime prosvjećivanja zaostalih ustašoida. Vjerojatno ustaške kune mijenjaju u dinare. Možda im kune djed Mraz mijenja u dinare – jordanske.

    Godine 1946. učiteljica pita: ”Tko je djed Mraz?” Mali Ante uzvikne: “To je mlađi brat sv. Nikole koji je otišao u partizane!”

  11. Ovi dugački tekstovi su pravo osvježenje, britki, duhoviti i sadržajni, tekstovi za povjesne gurmane.
    Odličan je i pristup prema “provokaturu rvoji”,
    guštam kako ga nitko ne doživljava ozbiljno…

  12. Što ga spominješ uopće kad on niti ne postoji i piše bedastoće na koje se love moljci koji ne znaju zaobići staklo, a kamoli vidjeti istinu.

  13. Hrvatski narod osjeća sveca koji je znao u teškim vremenima reći „Krv nije voda“. To je izgovorio kad su ga tamnicom ucjenjivali kako bi se odrekao svojih hrvatskih korijena

  14. Sramota za grad Samobor da nemreju resit korito u Rudama jednog obicnog potoka kao Gradna sva sreca kaj smo daleko od Dunava. Sram Vas more bit.

    • Daleko su izbori – to se onda popravlja. I cesta prema Grdanjcima je još uvijek na jednom dijelu ograđena da su kao radovi u tijeku. Do idućih izbora.

  15. KRUNICA
    Krunica nam pokazuje kako je Isus živo, ona je naš zajednički put prema Bogu . Ako se molimo Mariji dolazimo do Isusa . Isus je Put, Istina i Život. Bez Isusa smo nemoćni. Trebamo prihvatiti Mariju u svoj život, ona je naša majka. Ako želimo doživjeti duboku vjeru u Isusa trebamo svaki dan moliti krunicu. Meni je molitva krunice osobno jako draga i rado ju molim, a uvijek me podsjeti na moju baku koja ju je molila više puta na dan. Hvala ti bako moja što si molila za nas, sada sam ja nastavila molitvu krunice za tebe i za sve nas.
    Evo nešto u kratko kako je nastala krunica.
    Riječ “krunica” umanjenica je od riječi “kruna”, a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima, da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij.
    Sastoji se od niza molitvi pod nazivom Zdravo Marija. Na početku svakih deset Zdravo Marija umetnut je Oče naš, koji molitvu dijeli na desetice, nakon kojih se izgovara Slava Ocu. Krunica ima pet desetica. Sastoji se od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život i tako se na temelju biblijskih teksta razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. U povodu Velikoga jubileja 2000. g. Papa Ivan Pavao II.uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.
    Početkom 12. stoljeća na Zapadu, širila se praksa recitiranja molitve “Zdravo Marijo”. Od te molitve, bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav, i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća kada se raširio običaj moljenja “Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus i završni Amen….