Povratak u rodni kraj nakon punih 48 godina!

17. srpnja 2015.
Komentari isključeni
1.616 Pregleda

Nije neobično da naši ljudi trbuhom za kruhom odu raditi u inozemstvo. Po povratku u domovinu uvijek je zanimljivo čuti njihovu priču i dojmove. Tako smo i mi nedavno razgovarali s gospodinom Milivojem Stanićem iz Domaslovca, koji je nakon punih 48 godina, po prvi put od odlaska u inozemstvo, sa suprugom Anamarijom, koja je iz Australije, došao u posjet svom rodnom samoborskom kraju. Iznimno simpatičan i vedar par sa nama je podijelio svoju priču!

Priča Milivoja Stanića o životu i radu u inozemstvu počinje davne 1965. godine. Nakon završene osnovne škole u Farkaševcu te srednje u Samoboru, zapošljava se kao profesionalni vozač u “Samoborki”, no težnja za boljim životom, većom zaradom, kao i želja da kupi vlastiti kamion, potaknula ga je da s 21 godinu ode raditi u inozemstvo. Prvo odlazi u Njemačku, a potom u Australiju, gdje ostaje sve do danas. U Melbourneu , gdje živi s obitelji, odradio je svoj radni vijek te je sada u zasluženoj mirovini.

Pitali smo gospodina Milivoja koji su se to osjećaji u njemu javili kad je nakon toliko puno godina ponovo došao u Domaslovec?

Teško mi je to opisati, čim sam avionom sletio u Zagreb, javio mi se neki osjećaj, kao da mi se krv zaledila, imao sam tremu, a potom su se javili osjećaji težnje i želje da budem tu, došla je misao pa to je moja rodna gruda, potekle su mi i suze. Sad se osjećam kao da sam doma. Razmišljam da bih produžio svoj boravak u Samoboru, no sve ovisi o mojoj ženi. Naime, ona radi u domu za umirovljenike i ne može dugo biti na odmoru.

Kakvi su prvi dojmovi i koga ste sve posjetili u samoborskom kraju?

Sve mi se jako sviđa, ovdje imam puno rodbine, žive posvuda, i trebalo mi je puna dva tjedna, da ih sve obiđem i još nisam uspio sve posjetiti . Imam sestričnu i u Bjelovaru i ne znam kad ću se s njom vidjeti. Drago mi je vidjeti da me se ljudi sjećaju, da su vrlo susretljivi i da se prema meni odnose s poštovanjem.

Koje ste promijene uočili u Domaslovcu i Samoboru?

Kad sam došao, nakon toliko godina u Domaslovec, ostao sam iznenađen, jer kuće koje su mi se nekada činile velikim, sada su male ruševine i izgledaju mi kao nekadašnji kotci. S druge strane puno se toga izgradilo. Sve izgleda lijepo. Izgrađeno je puno novih, modernih kuća i zgrada. Teško mi je neke ceste prepoznati jer su se proširile, nema više makadama, sve su asfaltirane. Samobor se znatno proširio. Vidim da su naši ljudi ovdje puno postigli, snalaze se i žive bolje nego nekada, no isto tako vidim da više ne rade na poljima te da su nažalost mnoge površine zarasle. Na tim sam poljima nekada radio kao ratar i orao s konjima. Sjećam se i da sam kao dečko dolazio u Samobor zbog razonode. Najpopularnije okupljalište bila je Lavica, a često smo odlazili i na samoborsko sajmište, no ono je danas puno drugačije. Trg kralja Tomislava nikada nije bio kao sada, pun je ljudi koji sjede u kafićima, smiju se, razgovaraju, u večernjim satima tu se i pleše , čini mi se da ljudi ovdje dosta dobro žive no, žale se da nije tako i da nemaju novaca.

Kako to da ste nakon Njemačke odlučili otići raditi u Australiju?

Mnogi su tada išli u Njemačku, kako bi našli bolji posao i zaradili više novaca. I ja sam bio jedan od njih. Dobio sam vozačku za profesionalnog vozača, htio sam postići više i tada sam odlučio otići iz Hrvatske. No, nije tada bilo toliko puno posla u Njemačkoj, rudnici su se zatvarali, zapošljavanja je bilo malo. Tada sam morao odlučiti vratiti se kući ili otići negdje drugdje. Napravio sam sve potrebne papire i odlučio ići bilo gdje, samo ne doma, jer otac mi je bio jako strog i znam kaj bi on rekao da sam se vratio. Nekoliko mojih prijatelja već je bilo otišlo u Australiju te su mi poslali pismo da tamo dođem igrati nogomet. No, ispalo je drugačije, nisam postao nogometna zvijezda, a od toga se nije moglo ni živjeti. Više sam išao za poslom nego za nogometom. Našao sam djevojku i ubrzo postao otac djevojčice. Morao sam raditi da bismo mogli normalno živjeti, kao ostali Australci i naši ljudi koji su tamo žive.

Što ste sve radili u Australiji?

Tamo sam radio samo jedan posao. Vozio sam velike strojeve, kopače s kojima se kopaju ceste, brda i kamen u kamenolomima. To sam zavolio, s vremenom je bilo sve lakše, jer sam imao sve više iskustva. Odlično sam se snašao na tom poslu i činilo mi se kao da sam za to rođen. Naradio sam se i sada sam u mirovini. Nešto sam novca uštedio, a sada imam i vremena, pa sam odlučio putovati i sa suprugom doći u Samobor.

Koje poveznice vidite između života u Hrvatskoj i Australiji?

Volimo piti pivo, u Hrvatskoj se puno više jede, gdje god da smo došli svi su nas nudili hranom, no godine su tu i moramo biti umjereni. Što se tiče hrane, mi jedemo slično kao i ovdje, štrukle, štrudle, čevape, šunku, sarmu i ostalo, jer svakog se petka sastajemo u klubu, gdje se uz ples i pjesmu družimo s Hrvatima u Australiji. Imam puno prijatelja Australaca s njima pratim nogometne utakmice posebice, mog omiljenog kluba iz Melbourna. U Australiji se više radi. Tamo se ne gleda na radno vrijeme, a plaća se koliko se radi. Ako netko želi sjediti na ručku dva sada, može, ali za to neće biti plaćen. Više je discipline, no da bih sa sigurnošću mogao govoriti o razlikama, morao bih se ovdje zaposliti na par mjeseci, da vidim kako se ovdje radi.

Planirate li se vratiti živjeti u Hrvatsku?

Do sada još nisam odlučio, mogao bih prodati sve što imam u Australiji i napraviti kuću primjerice na Stražniku, gdje mi se jako sviđa. No, nije lako donijeti tu odluku, jer ja,kao i moja supruga, u Australiji imamo familiju i nije ih lako ostaviti. Ovdje su mi uglavnom bratići, imam ih puno, teško mi ih je sve pobrojiti.

Planirate li ponovni dolazak u Samobor?

Moja supruga bi htjela ovdje doći zimi i to za Božić, kad se sve zabijeli, jer ona još nije vidjela snijeg. Put je jako skup, a zimi bismo mogli doputovati za manje novaca. Sigurno ćemo se prvom prilikom rado vratiti u ovaj lijepi kraj. Bili smo na Pagu i u Zadru, a želja moje supruge je otići u Dubrovnik, a prije odlaska u Australiju, planiramo posjetiti i moje sestrične u Njemačkoj.

Osim lijepih uspomena što ćete sve iz Samobora ponijeti u Australiju?

Puno suvenira, moja gospođa je već toliko toga pokupovala da može napuniti pola kofera. Ona ima dobar nos za to, pustim je da obilazi suvenirnice i da kupuje, pa će i naši prijatelji od nas dobiti lijepe darove. Kupila je puno čaša za piće sa simbolima Samobora, šalice za kavu, majice, podmetače za čaše, kalendare, razglednice, licitare, čašice za rakiju i još puno toga što će nas podsjećati na Samobor.

Što biste željeli poručiti za kraj razgovora?

Želim našim ljudima poručiti sretan boravak u Hrvatskoj. Ostanite u svojoj domovini, nemojte ići po svijetu, jer čim napustiš granicu, napustio si obitelj i prijatelje. Neće mi biti lako napustiti Samobor. Rado bih se vratio, no zajedničku odluku moram donijeti sa suprugom.

Za kraj ove priče pročitajte kakav je dojam o Samoboru i okolnom kraju stekla supruga Milivoja Stanića, Anamarija, kojoj je ovo bio prvi posjet našem gradu te s kim se posebno sprijateljila.

“Zaljubila sam se u Samobor. Vrlo lako bih ovdje mogla živjeti, ljudi su prijateljski raspoloženi, svi govore engleski, pa nisam imala nikakvih problema, jako mi se sviđa. Imate predivan grad. Sviđa mi se arhitektura, ljudi me pitaju pa zar mi u Australiji nemamo takve zgrade, no zaboravljaju da je Australija stara samo 200 godina, a Europa stotinama i stotinama godina, zgrade su predivne. Posebno su me oduševili samoborski suveniri te gospođa Silva Krajačić kao i njen partner Josip Grđan. Sprijateljili smo se s njima i nadam se ponovnom susretu” – rekla je Anamarija Stanić.

Silva Krajačić kaže da je to bilo prijateljstvo na prvu, a posebno ih je povezala ljubav prema suvenirima.“Gospođa Anamarija osvojila me svojom pristupačnošću. Oduševila se sa svim našim suvenirima u “ Srčeku”, a pokupovala ih je netom po dolasku u Samobor. To je jadna od mušterija koje moraš zaustavljati da sve ne kupi odmah. Mislila sam da odlaze u Australiju, a ne da su tek stigli. Suveniri su ih oduševili, jer odišu tradicionalnošću i originalnošću. Oboje su me se dojmili, moj partner Josip Grđan i ja nastavili smo se s njima družiti i izvan suvenirnice, to je ono što moj posao čini prekrasnim, upoznavanje tako divnih ljudi, kao što je ovaj par iz Australije” – istaknula je Silva Krajačić.

Milivoju i Anamariji Stanić želimo sretan povratak u Australiju i ponovni povratak u samoborski kraj!skupna milivoj 4 milivoj 1 milivoj2

(Foto:Josip Grđan)

Anja Franić - Modrić

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Novinarstvom se počela baviti 2002.godine, honorarno radeći za mjesečnik "Naš Samobor" te magazin Reader' s Digest. Za Radio Samobor radi od 2008. godine.

Komentari nisu dopušteni.