Tužan kraj jedne lijepe priče

7. veljače 2014.
Komentari isključeni
3.337 Pregleda

34. dan 06.02.2014. Četvrtak  

Ovaj naslov je trebao biti drugačiji. Razmišljao sam o njemu dva tjedna i smislio ga ali nešto nije dalo. Da vas ne plašim, sve je u redu s nama, stigli smo u Soči, ali…

Počnimo od početka. Mladenova guma se ispraznila preko noći. Opet. Zamijenili smo ju i krenuli na posljednju etapu. Vrijeme je bilo prekrasno, nebo plavo, gotovo bez vjetra i več od jutra toplo. Dan kao stvoren ućza vožnju bicikla i uživanje, kao nagrada za sve patnje koje smo prošli. Pred nama je bilo mnogo uspona, brda su sve češća, ali spremni smo na to i ne predstavlja nam problem. Vjerojatno najviše uspona do sada. Več za dobro jutro jedan dugačak.

Odvozili smo 17,5km i na tom dijelu imali desetak intervencija na Mladenovom stražnjem kotaču kako bi ga koliko toliko osposobili. Jednostavno nije išlo. Felga je napukla na šest mjesta, kotač je jako strugao po vilici, znatno ga usporavao, što je najgore prijetio je da se potpuno raspadne. Bili smo 3 km od točke od koje dalje ne idu vozila bez posebne dozvole. Ako iza te točke zapnemo nemamo baš puno rješenja. Dugo smo viječali što napraviti, vrijeme je letilo. Nijedna odluka nije bila pametna. U nekakvom preglasavanju bio sam najspremniji riskirati, a možda samo najmanje svjestan situacije. Slijedili su pogledi bez riječi. Tuga na licima nije se dala sakriti. Okrenuli smo bicikle preva željezničkoj stanici i otišli za Soči. Prošli smo 3000 km kroz svakakve nedaće, a zaustavio nas je kvar na kojeg nismo mogl utjecati. Nismo si mogli pomoći a bilo je samo 80 km do cilja. Tuga, žal i razočaranje…

Ukrcali smo stvari i bicikle na vlak. U vlaku je atmosfera sumorna. Pokušavamo je razbiti doskočicama i čokoladom koja nam je još ostala. Cijelo vrijeme se vozimo uz obalu Crnog mora, nije ni približno lijepo kao Jadransko, ali umiruje.
Stigli smo u Soči na željeznički kolodvor. Nije onako kako smo željeli, ali stigli smo. Mislim, ustvari siguran sam, da je ovako bilo teže nego na biciklu. Ali valjda je i to bio dio iskušenja koji smo morali proći. Zato ovo prihvačam, i sva trojica zajedno, kao uspjeh. Ipak mi smo tu. Ulazak nije bio na dva kotačam ali stigli smo. Upravo po izlasku iz vlaka Mladen se javio uživo na Hrvatski radio. Očekivali smo da će to biti pred ulazak u grad i da će najaviti skoro stizanje na cilj. Ovako Mladen je mogao pozdraviti slušatelje radija iz Sočija.

Da bi stvar bila još zanimljivija kada sam izvadio bicikl iz vlaka guma mi je bila prazna. Došao sam i ja na red da ju probušim, samo mi nije jasno kako sam to uspio u vlaku. Što reći, stvarno nismo imali ono malo sreće koja nam je trebala da u Soči uđemo na biciklima. Što se tiće bicikala, imaju svakako svoje kvalitete ali naša rak rana bili su kotači. Ovo nikako nije greška niti Mladena, niti sponzora koji nam ih je poklonio. Niti u kom slučaju. Bili su ovo ekstremni uvjeti za vožnju, od jako loših cesta da teških vremenskih uvjeta koji su sigurno utjecali na probleme. Ipak nakon ovakvog završetka ne mogu dati biciklima pozitivnu ocjenu.

U Sočiju je na stotine volontera. Trude se pomoći, ali očito nisu baš upućeni. U redu za podizanje karata čeka se satima. Postoji samo jedan punkt. Očito baš ne štima sve kako bi trebalo. Uložen je velik novac, ali propusta ima. Odlučili smo otići i vratiti se sutra. Nema smisla s biciklima čekati u redu. Grad je pun policije.

Nikada u životu nisam bidio toliko službenika. Doslovce su na svakom uglu. I po viš njih. Ne može se proći 100m a da se ne susretne policajac. Nekoliko ih je cijelo vrijeme šetalo vlakom. Na kolodvoru da i ne pričam. Grad je s morske strane okružen brodovima. Zrakom lete bespilotne letjelice. Mjere sigurnosti su na najvišoj razini. Osjećamo se potpuno sigurno.

Marko je ipak u teoriji pronašao način za unijeti eksploziv u grad. Sposoban je taj Marko, ali sumnjam da bi uspio. Grad je lijep i sviđa mi se. Sljedećih dana će valjda biti vremena bolje ga upoznati. Sunčano je i toplo. Zamislite Zimske olimpijske igre u gradu s palmama.

S potragom smještaja koji je ranije plaćen bilo je manjih problema koje smo uz pomoć našeg prijatelja Ivana, koji nam je pravi suport iz Zagreba, riješili. Smještaj nije baš najbolji, nema niti interneta pa smo morali otić do grada, ali u ovom suludom porastu cijena u Sočiju je sasvim prihvatljiv. Ionako nećemo puno vremena provoditi u sobi.
U gradu se več osjeća olimpijski duh. Na TV-u se stalno vrti olimpijski program. Imam osjećaj da svi ovdje žive za ove igre. Dok smo vozili ljudi su nas zdušno pozdravljali. Nisu previše pitali kamo idemo. Bilo im je jasno. Bio je to lijep osjećaj, time je žal još veći što nismo stigli na biciklima.

Ne znam što da napišem koliko smo danas vozili i koja je konačna brojka.

Moram srediti dojmove pa ću to objaviti sljedećih dana.

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.