Muke po gumama

6. veljače 2014.
Komentari isključeni
3.276 Pregleda

33. dan  05.02.2014.  Srijeda  

Sinoć smo zaspali oko ponoći i dogovor je bio da krenemo ujutro što je prije moguće. Ispred nas je više kilometara nego što smo u prvi mah pomislili. Naime, ovdje u Rusiji, ne može se vjerovati pločama uz cestu, odnosno kilometražama koje one pokazuju. To smo se mi davno uvjerili, ali nekako smo pomislili, mnogo se toga promijenilo, možda je i to.

Tako se prvotnih 230 km , pretvorilo u 260km, a nama je to ozbiljna razlika kada se uzme u obzir konfiguracija terena, posebno onaj zadnji dan prema Sočiju. Zato je plan krenuti ranije, pa pokušati barem ispuniti plan za danas a to je Tuapse.

Sjeverni Kavkaz nije visoko gorje, odnosno nije visoko gorje tamo gdje prolazi naša cesta, ali za tu konfiguraciju, možda bi riječ namreškan bila ok, za opis kako to izgleda. Cesta prati more, ponekad samu obalu, a ponekad se zavuče iza brda. Tada, uglavnom prolazi između brdašaca koliko je to moguće, a kada nije onda ih prelazi.

Nama je ta vožnja gore-dolje, poslije onih vjetrova, čak i simpatična, jer i vrijeme je mnogo bolje. Od ranog jutra kada smo krenuli, temperatura zraka je u laganom plusu. Nebo je plavo, a sunce s istoka ne da nam oči otvoriti, prava uživancija.

Naravno, nije sve idealno. Već u prvih dvadeset kilometara Marko i ja krpamo prvi puta gume. Gotovo zajedno popuštaju nam zadnje gume. To mi se još nikada nije dogodilo, ali eto uvijek ima prvi puta.

Krećemo dalje, nije prošlo niti pola sata, sada je ispustila moja prednja guma. Odlučujem se zamijeniti i vanjsku. Imam jednu potpuno slik gumu i sada je koristim, makar mi se prednja guma (ona s čavlima) čini još uvijek jako dobrom. No želim otkloniti svaku sumnju.

Popravak je bio uspješan, krećemo dalje. Nije prošlo novih pola sata, ponovo pušta Markova zadnja guma. Krpamo ju, krećemo dalje i nakon novih pola sata ponovo pušta ista zadnja guma na Markovom biciklu. Sada se Marko odlučuje na zamjenu vanjske gume. Od Bukurešta vozimo još jednu potpuno novu Michelinku, valja je upotrijebiti sada, a ne voziti kao suvenir.

Najbolji dio današnjeg dana u svakom slučaju bilo je zaustavljanje, vezano za ručak.

Zaustavili smo se dva puta, oba u Gruzijskim restoranima. U prvom smo naručili Gruzijsku juhu, imena Herč (ili tako nekako), prava poslastica, a dodatno smo bili počašćeni jelom imena HAŠ. Dakle, radi se također o juhi, ali to je juha od kravljeg želudca. Mi to nazivamo fileki i pripremao sa špekom i raznim mirodijama, pa onda gore još i parmezan.

Ovdje je to drugačije, izgleda kao bistra juha i kuha se za telećim koljenicama, pa kada bi se ohladilo, misli da bih izgledalo kao hladetina. Međutim, jede se potpuno vruće i priznajem bio sam ugodno iznenađen okusom. Na prvu, rekao bih to ne može biti dobro, ali bilo je….

Drugi puta, zastali smo ponovo u Gruzijskom restoranu. Oči su nam veće od gladi, Naručujemo saljanku na gruzijski i gulaš. Kada je došla juha, bila je tako gusta i tako dobra, da smo se samo pogledavali. Bilo je to najbolje što sam ikada pojeo u Rusiji, uključujući i putovanje u Peking, kada sam u Rusiji proveo dva i pol mjeseca. Juha je bila gusta i puna goveđeg mesa. Prava poslastica, a mi smo naručili još i gulaš. Kako će izgledati gulaš, kada je već juha ovako gusta. Gulaš je bio rjeđi, ne kažem neukusan, ali zaostao je za Saljankom NA GRUZIJSKI.

U Rusiji, treba isključivo posjećivati Gruzijske ili Armenske restorane!

Spominjana vožnja gore-dolje u konačnici nam je donijela i naviše penjanja na ovom putu. Danas samo srušili novi rekord (Barbin rječnik) te se popeli poviše vrha Sinjal na Dinari (1831m nad morem), i to za punih 127 metara, odnosno današnja visinska razlika nam je punih 1958 metara. Nije loše!

Prema želji i planu stižemo u Taupse, gradić na obali Crnog mora iza 21 sat. Možda bi smještaj pronašli i brže, ali još mi je jednom ispustila prednja guma, pa smo i to pokrpali i otišli na konačno zasluženi odmor. Sutra (danas) je dizanje malo ranije, a ja kucam ovaj dnevnik umjesto da spavam, makar je već 1h35… po pedali

Trip dist….136km

Ride time….7h57min

Avg speed….17,37km/h

Visinska 1958metara

N 44º06’21,1’’

E 39º04’28,8’’

 

Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić


Gospodo Rusi spremajte doček.

Danas smo krenuli ranije nego inače, znali smo da nas čeka dugačak dan. Vrijem lijepo, konačno kez vjetra iili vrlo malo vjetra. Temperaturne razlike bile su velike. Kroz jednu kotlinu koju smo prošli bilo je -8 C, da bi samo malo kasnije na vrhu brda bilo +12 C. Imali smo puno uspona što nam je otežavalo situaciju, a trebali smo prevaliti put ok oko 130 km. Vozimo se kroz brda Sjevernog Kavkaza.

Osim tih uspona puno više poteškoča su bile tehničke naravi. Dogodilo se i to da se gume na dva bicikla probuše istovremeno. U svim tim silnim problemima s gumama valkda se i takav trenutak trebao dogoditi. Probušile su se gume na Marlovom i Mladenovom biciklu. Na našu žalost imali smo samo jednu ispravnu rezervnu gumu. Drugu smo morali krpati. Dogodilo se to baš na onih -8 C. I to nike bilo sve za zaj dan. Gume su se bušile i dalje i to redom: Mladen, Marko, Marko i na kraju 1 km pred motelom u kojem spavamo opet Mladen. Rekordnih 6 puta se danas probušila guma. Ovo stvarno graniči s nevjerojatnim. Tri puta Marku i 3 puta Mladenu. Ja sam nekom slučajnošću bio izuzet iz tih problema. Ali ipak nije mi svejedno kad se događaju takvi problemi. Sve nas to jako živcira i uzima dosta vremena. Osim problema s gumama dogodili su se i problemi s kotačima. Marku je strugao kotač po kočnici te ju je raskopao, tako da se po rim silnim brdima vozio bez zadnje kočnica. Još veći problem ima Mladen. več jučer sam spomenuo da mu je napukla felga. Stanje je sve gore i kotač je počeo strugati po vilici. Nadamo se da će još sutra izdržati.

Danas smo imali sreće s hranom i zaista smo dobro jeli. Najprije smo stali u jednom gruzijskom restoranu i pojeli neku njihovu juhu koja je bila ukusna. Marko je nažicao i još nekakvo jelo, nešto kao posebno što se kuha više od 5 sati. Nisam baš shvatio što, ali nekakvi dijelovi kosti. Kada mu je poklon došao na stol želio ga je s nama velikodušno podijeliti ali sam to glatko odbio. Ipak, on je to morao pojesti jer ne bi bilo u redu da ostavi nešto što mu je poklonjeno. Kasnije smo stali u još jednom restoranu. Pojeli smo gruzijsku saljenku, koja nema nikakve veze s onima ranije. Bilo je to nešto kao naš gulaš. Vrlo ukusno. Mladen, koji je u Rusiji proveo više od 70 dana, je rekao da je ovo najukusnije jelo koje je ikada pojeo u Rusiji. Bilo nam je to predjelo, a bilo ga je toliko da glavno jelo nismo uspjeli pojesti. Navjerojatno je kako gruzijska i armenska kuhinja mogu biti toliko bolje od ruske i ukrajinske, a to su daleko siromašnije zemlje.

Već sam spomenuo da je danas bilo brdovito. I stvarno jest. Penjali smo se više nego ikada. Nekoliko puta smo se penjali na veća brda i mnogo manjih. Najteži je boćio posljednji uspon. Več po noći, jer zbog silnih problema nismo stigli na cilj za dana. Bilo je to samo 8 km od kraja etape i mislili smo da imamo još malo. Iz doline, po potpunom mraku vidio sam na vrhu brda svjetla automobila. Nadao sam se da to ipak nije naš put, ali bio je. Slijedio je uspon od mora na 194 m.n.m. i spust opet do mora. Da su ovdje napravili tunel ne bi bio duži od 500m. Iako smo mislili da su najveći usponi ostali iza nas, danas smo se ukupno popeli rekordnih 1958 m.

Smjestili smo se u jednom motelu iza grada. Za sutrašnji veliki finale ostalo nam je oko 120 km. Plan je opet krenuti ranije. Nadam se da tehničkih problema neće biti, ali moglo bi biti administrativnih. Danas smo prošli kroz dvije kontrolne točke. Sve se provjerava. Nas su zatražili putovnice i pogledali što imamo u malim torbama. Stvaraju se gužve. Vozila čekaju u kolonama na prelazak. Bilo je i dodatnih kontrolnih točaka koje su samo za kamione. Na istima su nekakvi uređaje, vjerojatno rendgeni kroz koje kamioni prolaze. Sutra će toga vjerojatno biti sve više kako ćemo se priblićavati Sočiju. Ovdje se ništa ne prepušta slučaju.

Danas smo prošli 130,7 km, ukupno do danas 2946,1 km.

 

Mladen Gačeša

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.