Malo duže spavanje

5. veljače 2014.
Komentari isključeni
3.376 Pregleda

32. dan  04.02.2014. Utorak  

Dogovor je bio da odspavamo malo duže. Nakon jučerašnjeg dugačkog dana to je imalo itekako smisla. Na koncu sve se malo pomaklo tim pomicanjem sata, dani se tek oko 9h, za sada ne krećemo ranije, a kasnije ćemo vidjeti

Izlazimo iz Anape obilaznom cestom. Dan je lijep, ali ima malo vjetra. Naravno, ne žalim se, nije to onaj koji skida kožu, već onaj koji kvari brzinu.

Brzina nam je u ovom trenutku važna, jer smo jučerašnjom vožnjom stekli preduvjete za dolazak u Soči pred same Igre, dakle 06. 02. u četvrtak, što bi me veselilo i ostavilo nam dan viška za osjetiti Soči.

Osim toga, na neki način držali bi se i plana iz Zagreba i treće najvažnije, u postupku je pronalaženje smještaja u Sočiju , a rezervirali smo smještaj od četvrtka uveče.

Već nakon nekoliko kilometra imam problem sa zadnjom gumom. Nisam je pipnuo od Bukurešta i možda je bilo vrijeme da se i ona javi. Kada sam je skinuo, bio sam iznenađen s dvije stvari:

Prvo, guma se s te unutarnje strane u potpunosti raspala. Čavlići su je izbušili kao sir i drugo, ona traka koju sam stavio unutar gume da štiti zračnicu je zaista ludo dobra stvar. Ako je uspjela čuvati zračnicu pored ovako uništene vanjske gume, onda je to sigurno dobra izmišljotina. Uglavnom, današnje pedaliranje je bilo prema jugu, cesta je malo vijugala, posebno kada smo prošli Novorosijsk i kada smo nastavili uz more. Nakon dužeg vremena vozimo s temperaturom u plusu. To nam posebno godi, pa se češće zaustavljamo i slikamo, no prethodnih dana.

Pred ulazak u Gelendzhik, presreće nas jedan Lada i iz nje izlazi stariji gospodin, te nudi smještaj. Cjenkamo se odmah na cesti i uspijevamo skinuti cijenu sa 2000 , na 1200 rubalja za noćenje. (600 rubalja je 100 kn)

Smještaj je bio ok, ali nije bilo internetske veze osim iz nekog hodnika koji je gotovo na cesti. Naravno, hodnik je otvoren, a to znači da se treba dodatno smrzavati ako se želi poslati dnevnik i slike, a još je i dodatno slaba veza, pa ja nisam nikako uspijevao uploadat slike…po pedali

Trp. dist…..87km

Ride time….5h30 min

Avg. speed….15,9km/h

N 44º33’24,9’’

E 38º04’48,7’’

Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić

M&M

Nakon jučerašnjeg dugog i teškog dana priuštili smo si malo duže spavanje. Probudili smo se u 10 sati, što bi po ukrajinskom vreenu bilo 8, dakle ne prekasno. Ipak je potrebno vremena da se neutralizira vremenska razlika. Zanimljivo da je sunce ovdje izašlo tek u 8:48. U 11 smo več na biciklima. Danas je jedna manje zahtjevna vožnja, 80 i ponešto kilometara. Idemo na jug pa je i vrijeme sve bolja. Nakon mnogo dana temperatura je u plus, čak do 4 C. Vjetar nas još malo koći ali konačno je podnošljiv. Po prognozi je trebao biti sjeveroistočnjak, a kako idemo na jug trebao nam je lagano puhati u leđa. Ipak je pohao s jugoistoka tako da nam je malo smetao. Ništa posebno se nije danas dogodilo. Mladenu se još jednom probušila guma, ali kod zamjene je primjetio da mu je napukao obruč. Ovo bi mogao biti veći problem ali nadamo se da će izdržati još dva dana. Osim unutarnje zamijenio je i vanjsku gumu. Stavio je onu koju vozimo od Budimpešte a bacio potpuno uništenu onu s čavlima. Sljedeća dva dana ne bi trebalo biti slijega i leda.

Dan je bio pomalo dosadan. Prošli smo kroz jedan veći grad Novorossijsk i stigli u Gelendžik. Na samom ulazu u grad nas je zaustavio jedan gospodin i ponudio nam smještaj u hotelu za 2000 rubalja. Uz malo cijenjkanja uspjeli smo se dofovoriti za 1200.

Kako nemam baš o čemu pisati iskoristit ću priliku i nešto napisati o M&M dvojcu s kojim sam na ovome putu. Mladenu i Marku.


Mladen je zaposlen u toplani u Zagrebu. S obzirom na specifičnost posla i rada u smjenama nakupi se podosta slobodnih dana koje on koristi za putovanje biciklom. Putuje on tako več 30 godina i proputovao je gotovo cijelu Europu. 2008. godine odlučio je otići biciklom na Olimpijske igre u Peking. Put je bio dugačak gotovo 12.000 km i trajao je 121 dan. Krenuvši iz Zagreba, iz Hrvatske, kroz Srbiju, Rumunjsku, Moldaviju, Ukrajinu, Rusiju uključujući cijeli Sibir, Mongoliju i pustinju Gobi, pa kroz Kinu stigao u Peking. Tu je krenula njegova priča s putovanjima na Olimpijske igre. 2012. godine vodio je grupu od 17 biciklista na Olimpijske igre u London. U toj grupi bio sam i ja. To je bilo jedno jako fantastično i teško ponovljivo putovanje. Sve do najsitnijeg detalja je bilo isplanirano i gotovo ništa prepušteno slućaju. Savršeno! Sve zahvaljujući baš Mladenu. Najviše me kod Mladena na tom putu fasciniralo što se istinski, kao malo dijete, veselio tom putovanju. Putovanju koje je više priredio za druge nego za sebe. Iako je ovo prema putu za Peking bila dječja igra, on to nikada nije isticao.

Mladena sam upoznao, sasvim slučajno, 2011. na jednoj kraćoj vožnji kroz dva hrvatska otoka. Smiren, staložen i odmjeren, strog kada to treba, odlučan, siguran u sebe. Ostavio je dojam na mene. Kada sam shvatio da je to čovjek koji je vozio bicikl do Pekinga biobsam izuzetno sretan što sam ga upoznao. Samo mjesec dana kasnije, opet slučajno, zajedno smo se našli na jednodnevnom putu za Trst. Preko 250 km. Ja sam bio u nekakvoj krizi prvih 130km i htjeli su me prebaciti u kombi. Nisam se dao i došavši u Delnice gdje se ostatak ekipe več odmarao slijedilo je pravo iznenađenje. Bio sam dosta iscrpljen, a od svih njih Mladen je kupio Coca-colu i dao mi čini mi se nekakav sendvič. Time me potpuno osvojio. Poslije toga sam ostatak puta odvozio u grupi bez ikakvih preblema. Kasnije mi je Mladen priznalo da ga se posebno dojmilo, kada su me u Delnicama još jednom htjeli smjestiti u kombi, moj odgovor. Rekao sam ako me misle staviti u kombi ja se okrećem i idem doma, a do doma je u tom trenutku bilo dalje nego do Trsta. Svidjela mu se moja odlučnost. To je bio početak jednog prijateljstva. Pravo je zadovoljstvo putovati s Mladenom. Kada on nešto zamisli to mora tako biti. Sigurni ste da će se svi, pa i najveći, problemi riješiti. Iz njega progovara veliko iskustvo. Kada cijela grupa priča čuje se bezbroj glasova, kada Mladen priča ostali slušaju. Čast mi je što poznajam Mladena i što je moj prijatelj.

Marko radi u američkoj firmi VBT. Vodi biciklističke rute po Hvaru i Braču. Radi to 6 mjeseci u godini a ostalih 6 uživa. Živi punim plućima. Putuje svijetom. Nakon našeg povratka u Zagreb, on več za dva dana putuje najprije na Tajland pa na Filipine.

Proputovao je več Laos i Kambodžu i tko zna još koje države. Maeko je vjerna Mladenova sjenka. Putovao je s njim Europom. Putovali su zajedno na Olimpijske igre u Peking, pa u London i sada za Soči. Marko je čista suprotnost od Mladena, a zajedno funkcioniraju savršeno. Pravi zafrkant. Podizač atmosfer. Nema dlake na jeziku. Najbolje ga je opisao jedan naš novinar – raspojasani.

Ali Marko je i veliki radnik, čovjek kakvog treba imati u ekipi. Ništa mu nije teško. Pripremiti doručak ili večeru, popraviti kvar na biciklu, zamijeniti gumu… bilo što. Pravi je pozitivac. Upoznao sam ga na putu za London. Kasnije se nismo vidjeli sve do pred put u Soči. Sada sam ga ima prilike još bolje upoznati. Jednu večer smo otišli na večeru, dok je Mladen ostao u hotelu. Pričali smo o svemu, a između ostalog mi je ispričao kako uplačuje određenu svotu svake godine za školovanje jedne siromašne djevojčice u Kambodži. Kaže njemu nije puno, a ona će dobiti priliku za bolji život. Eto takav je moj prijatelj Marko.
Čast mi je biti s ovakvom dvojicom na putu.

Danas smo prošli 87,3 km, ukupno do danas 2815,4 km.

 

Mladen Gačeša

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.