Brodom kroz led za Rusiju

4. veljače 2014.
Komentari isključeni
3.152 Pregleda

31. dan  03.02.2014. Ponedjeljak 

Kakav dan? Svi smo se složili…najsadržajniji.

Makar je bio zahtijevan, daleko je od onih paklenih, od prije par dana, kojih se sjećamo s luđačkim osmjesima. No, koječega je tu bilo.

Ustajem ranije, ali ništa neuobičajeno. Mogao sam i ranije ustat jer sam ležao budan i razmišljao. Mnogo mi je različitih scenarija jurilo glavom. Bio sam i pomalo nervozan, a razlog je cijela ova situacija u kojoj smo se našli. Imao sam osjećaj da mi se sve nekako urušava i izmiče kontroli. Nema one: ”Sve je pod kontrolom”, moje omiljene uzrečice, koja je nužno potrebna da bi samopouzdanje bilo na visini zadatka, kakvo je potrebno da cijela ova priča ipak ima happy end.

Otišao sam do zgrade kapetanije, makar tamo nisam vidio nikog ozbiljnog, mislim prije svega na nekog kapetana ili barem nekoga tko ima uniformu i ima ikakvu ideju, kako i kada bi se mogla okončati ova priča. Tamo sjede samo gospođe koje prodaju brodske karte, a i njih ne prodaju, jer brodovi ne plove, pa samo sjede i jedan šalter gdje se mogu zamijeniti hrivne, dolari ili euri u rublje, ali ni to nije potrebno, kada nitko ne kreće za Rusiju, pa i ne treba rublje.

Moja misija ima ipak drugačiji rezultat. Upravo kada sam odškrinuo velika staklena vrata zgrade, niotkud se pojavio visoki gospodin u uniformi, s amblemima nekakvih sidara i kormila. Nisam mu dao šansu da se izvuče, odmah sam mu pristupio i što gestikulacijama, a što mojim polu-razumljivim ruskim dao do znanja da želim znati kada će konačno taj brod preko kanala.

Kratak odgovor: ”IZA DJEVET!”.

To buraz, to mi treba, brod za Rusiju i to odmah.

Kako je već bilo sedam i trideset, trčeći sam odjurio do sobe, gdje su se Marac i Barba tek lagano izvlačili iz toplih kreveta.

Viknuo sam, brod polazi za ćuku i pol…idemo!!

Vidio sam odmah smiješak na njihovim licima, a što je još važnije i hitrinu u spremanju opreme. Ne mogu biti neiskren, ponekada mi se čini da se vuku k’o prebijene mačke, ali uvijek su spremni na vrijeme. Tako je bilo i ovaj puta, čak i brže, uspjeli smo još i doručkovati, te se priključiti onima koji su već čekali za carinski pregled.

Tu se sve to naravno odužilo, mi naravno nismo krenuli u iza djevet, no glavno je da smo kupili karte za brod (jer i one se ne prodaju, ako brod ne kreće) i da smo dio svih onih koji se kreću prema carinskoj kontroli.

Sve je to potrajalo dobrih sat vremena, dok se konačno nismo našli na samoj rivi, kod brodova, spremni za ukrcaj. Za mene je recimo dobro da sam tek sada prvi puta na rivi kod brodova i da se tamo ne može prije carinske kontrole.

Da sam recimo sinoć imao priliku vidjeti kako to sve skupa izgleda, pao bih u pravi očaj. Bio bih uvjeren da ti brodovi ne mogu krenuti do 1. maja, dok se sav taj ledeni okov oko brodova lijepo ne otopi, pa kada se laste i rode vrate, onda ćemo i mi brodom za Rusiju.

I dalje sam u nevjerici gledao sav taj led i rasla je znatiželja, kako će izgledati naše isplovljavanje. Ukrcaj je bio zaista kratak, prvo pješaci i mi sa velosipedi,a onda ostale mašine.

Brod je cijelo vrijeme radio, a onda pred sam polazak kada su motori zagrmili, počeo je dimiti kao da radi na čisti mazut. Prvo se nagnuo na jednu stranu, pa onda na drugu, led je počeo pucati kao staklo, onda još malo gasa i potpuno smo se “odledili”.

Krenuo je nekoliko minuta kasnije , prvo polako, kao što bih to učinio i da nema leda, sve negdje do lukobrana, onda je još malo ubrzao i kroz pola sata bili smo na drugoj, ruskoj obali koja je udaljena od ukrajinske, svega četiri kilometra.

Kod iskrcaja je opet zapelo, jedan šleper je sve malo zakočio, ali niti nas on nije tako usporio kao carinske i ine kontrole koje su bile pred nama.

Pregled je bio detaljan, daleko od onog prelaska u Rusiju prije pet godina, kada su nas Rusi samo potapšali i viknuli Hrvatia solidarna, na račun onog našeg gola Englezima, kada su njime omogućili Rusima odlazak na Euro.

Ipak, sve te kontrole, koje su na neki način i bile očekivane, jer bliži se početak Igara i sigurnosni sustav Rusije je na najvišoj razini. Mi ih prolazimo bez problema uz mnogo znatiželjnih pogleda i riječi potpore. te zahvale. Marko je doduše imao mali problem koji je ipak riješen, jer mu jedan od desetak različitih ljudi koji su mu “dotaknuli” putovnicu greškom izvukao neki kupon listić koji smo popunili još na brodu, a treba ga čuvati ovjerenog do izlaska iz Rusije.

Nakon, eto nekoliko sati koje smo dodatno izgubili na prelasku kanala i pregledima, prilikom stupanja na rusko tlo, još smo morali pomaknuti i satove za dva sata naprijed. Sada smo na moskovskom vremenu, a ono je na zagrebačko vrijeme +3 sata (zimi).

Sjećam se, prije dvije godine kada smo se iskrcali s broda u Doveru, pomaknuli smo satove za -1 sat u odnosu na Zagreb, i to nam je dobro došlo, jer smo taj dan nastavili jurnjavu prema Londonu. Danas su mi također trebala ta dva sata, ali smo ih nepovratno izgubili.

Krenuli smo dakle oko 13h30, prema istoku, odnosno jugo istoku, prema Anapi.

Bilo bi odlično kada bih do nje uspjeli doći danas. Odlučujemo se i za vožnju noću. Nerado to radimo i nije uobičajeno, ali danas se mora. Vjetar je istočni, tako da je početkom današnje etape bio protiv nas, no kasnije je samo zezao, jer kada smo okrenuli više na jug, zezao je bočno, ali ponekad bi i zrnce pomogao.

Od tehničkih problema, odnosno poteškoća, spomenuo bih jednu zamjenu zračnice na mojem biciklu, te zamjenu jedne puknute žbice na Markovom biciklu.

Naravno, sve te akcije bile su na vjetrometini, no sada smo već zaista uhodan tim i kada se desi neka takva akcija , onda mi to rješavamo zaista uigrano.

Kasno ili bolje rečeno rano dolazimo u Anapu. Bilo je 1h30 u utorak. Tuširanje, pokušao sam pisati dnevnik, ali nisam uspio. Slomio me umor. Od danas kasnim dan s dnevnikom. Pokušati ću to ispraviti, ali nisam siguran kada. Od sutra počinje igra s vremenom.

Imamo 3 dana do očekivanog dolaska u Sochi, a oko 350 kilometara.

Još par riječi o prvim utiscima o Rusiji danas. Prije pet, šest godina kod mog prvog ulaska u Rusiju, nije bilo nikakve razlike između Ukrajine i Rusije. Danas je ta razlika velika. Rusi su za jedno koplje ispred. Nove ceste, široke i brze.

Naglasio bi još jedan podatak, litra benzina je od 4,5 kune do 5,5 kuna…pa ti vidi, da li najbolje …po pedali

 

Trp dist…..106 km

Ride time…..7h43 min

Avg speed…… 14km/h

Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić

 Brodom kroz led za Rusiju

Mladen se prvi probudio, kao i inače, i odmah otišao na port saznati nove informacije. Vrlo brzo se vratio u sobu i izustio: “Brod kreće u 9”. Nevjerica među nama. Svi šutimo a istovremeno pucamo od sreće. Ne samo da brod ide danas, nego i ide ujutro. Još ćemo stići napraviti solidnu kilometražu. Kreću lagane kalkulacije, izgubili smo dosta vremena, ali još uvijek možemo stići dan prije otvorenja igara. Najneizvjesniji dio je riješen, ostalo je u našim rukama i nogama. Sami odlućujemo o svojoj sudbini. Predivan osjećaj. Konačno ćemo se istrgnuti iz okova Ukrajine. 17 dana smo ovdje i več mi je stvarno dosta. Dojadila mi je. Na sve načine nas je pokušavala zadržati na svom teritoriju. Ledena kiša, snijeg, led, hladnoća i onaj neprijatelj broj 1 – vjetar. Na kraju i zaleđeno more. Ali bilo je dosta. Idemo dalje.

Nisam puno pisao o Ukrajini bilo je prilike, pa evo sada nekoliko zanimljivosti. Ukrajina je najveća zemlja koja je cijelim svojim teritorijem u Europi. Jedino je Rusija veća. Ima preko 45 milijuna stanovnika.

Voznim parkom prevladavaju Lade. Svakakvih oblika i boja. Jednom sam u sumrak vidio tri Lade jednu za drugom. Na jednoj nisu svjetlila zadnja svjetla, na drugoj je svijetlilo smo jedno, a na trećoj rikverc svjetlo. Toliko o ispravnosti vozila. A vozači su malo jači. Lete tim lošim cestama.

Posebno me impresioniralo kako voze po snijegu i ledu. Kado da je pista formule 1. Lete cestom, proklizavaju. Ludnica. O cestama sam već dovoljno pisao pa neću više. Jedina latinična slova u Ukrajini su ona koja se jadnako pišu na čirilici. Vrlo rijetko sam osjetio neku gostoljubivost. Čast iznimkama. Ljudi se ne smiju. Sve se plaća unaprijed. Čak i benzin. Doručak – prvo plati pa jedi. Jedino se autobusna karta plaća po izlasku. A autobusi u raspadnom stanju. Ukrajinska kuhinja je posebna priča. Imaju 5 vrsta jela i niti jedno nije ukusno. Ukrajina bi mogla biti kao recept za dijetu. Dođeš ovdje na 2 tjedna i rezultat je zagarantiran. Meni je uspjelo, smršavio sam.

Vratimo se ponovno na današnji dan. Brod je naravno kasnio. Trebalo je vremena da se prođu sve kontrole prilikom izlaska iz Ukrajine i ukrcaja. Kada smo došli do broda stvarno je izgledalo da neće krenuti.

Brod je jednostavno bio smrznut i okovan ledom. Neizvjesnost je trajala. Tek oko 10 sati čuo se pojačani rad motora i lagano trganje iz leda. Brod se lagano nagnuo u desnu stranu i kretao polako. Svi su izašli ili na prozore ili van kako bi to vidjeli. Bilo je čudesno. Veličanstveno. Kako se led drobio pred brodom.

A bio je debeo i do 30 cm, možda i više na mjestima. Nisam očekivao da je tako debeo. Ovo mi je prvi put da plovim po ledu, a vjerujem i većini ostalih putnika. Put od 4 km trajao je oko 40 minuta. Još smo čekali i na iskrcaj jer jedna cisterna nije mogla izaći a bila je prva u koloni. Zanimljivo da smo se prelaskom ovog kanala, ovih 4km, pomaknuli za dvije vremenske zone odnosno izgubili 2 sata. Tako nam ovaj dan traje 22 sata.

Konačno smo na ruskom tlu. Sada sljijede kontrole puno strože od onih strogih u Ukrajini. Možda onima koji su putovali u ovakve zemlje će ovo sada biti normalno, ali za mene je to nešto novo. Najprije pregled putovnica. Policajac kada nas je vidio je zaustavio kolonu automobila i pješaka i prvo propustio nas. Bilo je to jako lijepo. Putovnice su skenirali nekoliko puta. Zatim me gospodin ztražio da skinem kapu, uzeo ravnalo i sljedio je pregled slike iz putovnice i mog lica. Činio je to tako da je naizmjenca ravnalo pomicao po slici prema dolje i pogledavao mene. Učinio je to 10 puta. Mladen i ja smo prošli, ali Marko je imao problema i to je potrajalo.Nakon toga bicikle smo morali uvesti u jednu prostoriju s rendgenom. Sada sam jednom rukom držao bicikl a drugom skidao torbe i puštao ih na traku za rendgenski pregled. Bicikl nisam mogao nigdje nasloniti pa je ovo bilo posebno zahtjevno. Iza rendgena sijedi najsimpatičniji zaposlenik ovog mjesra. Lijepi, mirni, debeli crni pas. Njegov posao je prošnjofati svaku torbu. Kroz glavu mi je prošlo što bi bilo da mi je netko u torbu ubacio vrećicu kokaina, dok nisam imao bicikl na oku. Vjerojatno bih ovdje još dugo dugo ostao.

Nakon prolaska svih kontrola konačno so slobodni i krećemo u lov na kilometre. Sada je 13:30. Ideja je doći do Anape. Na taj način bio dradiili dvije etape u jednom danu. Prva je bila kratka. Doći od Kerča do porta, što smo jučer odradili, otići s brodom u Rusiju, proći sve kontrole i stati nakon nekih 10km. Druga je do Anape, gotovo 100km. Prva je bila namjerno kraća, baš zbog prelaska granice. Sada to pokušavamo nadoknaditi kako bi na vrijeme stigli u Soči.

Nažalost planove nam opet kvari jak vjetar. Krećemo u borbu s njim. Psihički me več dotukao. Ne mogu pojmiti da tako dugo vjetar može puhati iz istog smjera. Najprije smo krenuli na sjevero-istok, zatim na istok. Vjetar puše sa sjevero-istoka, više istoka, i smeta nam u pravcima kojima se krećemo. Jak je gotovo kao onaj dan prema.Simferopolju, ali slabiji nego prije dva dana. Gledam kartu i vidim da nakon 70km skrećemo na jug i da će nam u tom slučaju biti barem malo u leđa.

Prvi plan je bio da dođemo do Anape do 20 sati. Ali kako nas je vjetar mučio vrijeme dolaska smo mijenjali. Najprije u 22, zatim u 23 sata, a onda smo odustali od računanja. Jednostavno smo vozili. Kao što sam več napisao sudbina je sad u našim rukama i želja za stizanjem u Soči je veća nego ikad. U inat svemu. U hotel u Anapu smo došli u 1:20 po lokalnom vremenu. Tri je sata više nego u Hrvatskoj. Nismo imali rublje pa nam nisu htjeli izdati u sobu, tako da smo još lutali gradom u potrazi za bankomatom. Zanimljivo hotel se zova Kamčatka. Kamčatka je poluotok na krajnjem istoku Rusije. Mi smo ušli na zapadu, na drugom kraju.

Naravno da ovakav dan nije moga proći bez kvarova na biciklima. Najprije se Mladenu probušila guma. Krenuli smo taktikom nadompumpavanja kako bi došli do grada. Ali nakon trećeg pokušaja više nije imalo smisla. Još nam je pukla i pumpa. Srećom imamo rezervnu. Morali smo zamijeniti gumu. Radili so to po mrklom mraku, jakom vjetru i na -10 C. Kasnije je Marku, opet, pukla žbica. Mijenjali smo je oko ponoći na jednoj benzinskoj crpki. Ovo nas je dodatno usporilo i razljutilo. Ali nismo odustajali nego još jaći nastavili dalje.

Rusi su se več prvog dana pokazali u jako lijepom svjetlu. Počastili su nas više puta. Najprije u restoranu u jednom malom gradiću gdje smo stali na ručak. Dobili smo besplatno štrudle. I to dvije vrste. Jedna od jabuke, a druga od mrkve i oraha. Bile su odlične. Kasnije smo stali u jednoj gostionici na čaj i da se malo ugrijemo. Imali smo samo 100 rublja. Eure i dolare nisu željeli mijenjati. Čak ni privatno. A kartice ne primaju. Čaj je stajo 35 rubalja. Pristali su nam dati 3 čaja za 100 rubalja, ali iznenađenje donijeli su nam i 3 kolača. Besplatno. Na kraju kada smo mijenjali žbicu na benzinskoj, zaposlenice su nas počastile s kavom. Gdje god smo stali nešto smo dobili. Ne znam da li je to euforija zbog Olimpijskih igara koje slijede ili ne. Svejedno, Rusi su se za sada jako lijepo pokazali. Naravno da su svi oni dobili značke HOO na poklon.
Ovo nije bio najteži dan na putovanju, ali svakako jest najsadržaniji.

Danas smo prošli 103,5km, ukupno do danas 2728,1km.

 

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.