Došli pred zid

3. veljače 2014.
Komentari isključeni
2.623 Pregleda

30. dan  02.02. 2014.  Nedjelja 

Roman je pozvonio na naša vrata oko 9 sati, kako smo se i dogovorili i došao s viješću kako su mu iz Kapetanije rekli da danas neće biti ništa od plovidbe.

Mi smo trenutno na periferiji Kercha i to ne sa strane luke, već na onoj udaljenijoj, a to će reći negdje oko 20 km. U slučaju da čujemo kako je neki brod spreman za polazak, mi nemamo nikakve šanse stići na njega, jer moramo proći zaleđeni grad (gradovi nisu čisti kao glavne ceste), već čišćenje obavljaju sami automobili , što led i snijeg raznose, pa kako bude.

Za nas je to pogubno, jer se rade ledeni kanali i snježna brdašca koja nas bacaju vrlo lako iz ravnoteže.

Odlučujem da ćemo svakako prvo do luke, makar nema današnjeg polaska. Želim se uvjeriti osobno, odnosno vidjeti kako to sve skupa izgleda.

Roman je pozvao Taxi i svi smo skupa krenuli u luku.

U luci, gužva. Ne vani, već u modernoj ali ne prevelikoj čekaonici, u kojoj su smješteni svi oni sadržaji koji su potrebni u luci. Mjenjačica i šalter za kupnju brodskih karata, te par automata za tople napitke.

Gužvu stvaraju ogorčeni putnici koji čekaju brod bez dnevnog reda.

To znači da nitko ne zna kada će prvi brod za Rusiju isploviti, a oni čekaju već četiri dana. Mi se malo muvamo, raspitkujemo. Nas kao i obično gledaju s velikim interesom, jer jednostavno izgledamo drugačije, u našim žarko crvenim jaknama.

Jedna mlađa žena nam prilazi i nakon kraćeg razgovora, shvaćamo da je spremna za malu revoluciju, odnosno na pritisak spram osoblja luke da brod krene, makar vremenski uvjeti bili na granici.

Mislim da je ideja odlična, jer kritična masa postoji, pa ako je to imalo izvedivo, mislim na prelazak, onda će to biti ono zrno koje će prevagnuti.

Odlučujemo da se vraćamo u naš stan, ručamo i polako uputimo prema luci, gdje ćemo biti spremni za prvi prelazak. Bilo bi ludo da taj brod krene bez nas.

Vraćamo se autobusom u Kerch, ručamo, pozdravljamo se s Dimom i Romanom, ostavljamo im nešto novaca kao nagradu za trud i smještaj.

Do luke smo se vozili punih 1 sat i pol. Što nije puno, ali cijela akcija povratka iz luke, spremanje stvari te transport bicikla i opreme s četvrtog kata i povratak u luku zakotrljao se na dobra četiri i pol sata što je nažalost bilo dovoljno da nam pobjegne jedan brod za koji je odluka o kretanju donesena naprečac , kao na koncu i sve ostalo ovdje ovih dana u Ukrajini.

Baš sam bio jadan, nevjerojatno utučen. Kroz glavu mi struje dvije misli. Prva lošija, nema više kritične mase, jer je hrpa nezadovoljnih prešla preko i druga, ipak je moguć prelazak, možda već sutra krene drugi (danas više definitivno nema prelaska)

Preko puta glavne zgrade luke, mali je kafe i gostilnica (recimo mali hotel), gdje smo se smjestili i proveli ostatak večeri, razmišljajući što donosi sutra. Baš odvratno blesav dan… po pedali

Trp dist…18,5km

Ride time….1h30 min

Avg speed….12,76km/h

N 45º21’54,7’’

E 36º37’28,9’’

 

Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić

Došli pred zid

Probudili smo se malo kasnije nego inače, oko 8. Organiziramo sastanak da vidimo kako dalje. Tražimo alternativno rješenje. Došli su i Roman i Dima. Roman se raspitao i saznao da je port zatvoren i brodovi ne voze. Prijelaz je širok oko 600m, a okolo ima preko 1000km. Pokušavamo internetom i telefonom. Opcije su polazak iz druge luke, Jalta ili Sevastopolj, željeznica, autobus, avion… sve mogučnosti istražujemo. Ništa ne nudi optimizam. Ne pronalazimo rješenje. Pruge nema direktno, nego treba naokolo i presjedati. To bi vjerojatno trajalo više vremena nego što imamo na raspolaganju. Autobusi su spori, ceste su smrznute i loše i to nema smisla. Aviona nema. Odlučili smo uzeti taksi i otići do porta vidjeti u živo kakva je situacija. Kako smo se približavali vidjeli smo veliku smrznutu plohu. More.

Prvi puta u životu vidim smrznuto more. Tamo smo sreli ljude koji več 5 dana čekaju na prelazak. Rekli su nam da danas 100% neće ići brod. Prava katastrofa. Sada više nije u pitanju samo dolazak na Olimpijske igre, nego je problem i stići na avion za natrag za kojeg imamo karte. Deprimirani smo. Opet kratki sastanak i zaključujemo kako je jedino moguće rješenje doći ovdje i čekati.

Vratili so se natrag do stana, ovaj put busom. Autobus je strašan. Ima 17 mjesta, samo što se ne raspadne. U autobusu ima snijega. Zanimljivo u Ukrajini se sve plaća unaprijed, čak i gorivo na benzinskim pumpama, ali karta se plaća po izlasku iz autobusa.

Ovdje je sve naopako. Vozač se raspitao za našu situaciju i kada smo mu ispričali rekao je da nismo normalni da ovih dana niti autobusi tuda ne idu kuda smo mi prošli. Kad malo odvrtim film unatrag stvarno je rijedak promet bio.

Spremili smo stvari, pojeli nešto i oko 14 sati krenuli prema portu. Još smo se nekoliko puta pozdravili s Romanom i Dimom. Stvarno su dečki legende i puno su nam pomogli. Došli smo na port i saznali pravu katastrofu.

Brod je otišao prije 2 sata. Ne možemo vjerovati, a rekli su nam drugačije. Da smo znali sigurno bi došli.

Dotučeni smo. Tko zna kada će sljedeći. Vremenska prognoza opet ne obečava. Dok ovo pišem slušam kako vani vjetar zavija.

Mali povratak na jučerašnji dan. Zaboravim neke stvari napisati, a dosta su bitne i zanimljive u ovoj priči. Po onom olujnom vjetru i na -13 C Marku se probušila guma. Bio je pravi horor zamijeniti ju.

Dan prije se meni također probušila guma u sličnim uvjetima, puštala je polako pa sam ju dva puta napumpao i tako se dovukao do hotela. Problema imamo i dalje, gume, žbice, ali u zadnje vrijeme ne pišem baš o njima.

Jučer nas je presreo policijski auto i koliko sam shvatio priču načelnik ih je poslao da nas zaustave kako se ne bi dogodila kakva nesreća. Sad vidite s čime se sve susrećemo. Našli smo smještaj odmah do porta i sada nam preostaje jedino čekanje i nada. Danas smo prošli 17,8 km, ukupno do danas 2624,6 km.

 

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.