Kerch

2. veljače 2014.
Komentari isključeni
3.313 Pregleda

29. dan  01.02.2014.  Subota

Svakodnevno pratimo vremensku prognozu. Barbi je to na neki način hobi, prognoza vremena nije egzaktna kao matematika, ali vezana je uz statistike, tako da ga to posebno motivira. Ponekada se javi Max i pošalje neki link iz Zagreba. On je također lagana logistika.

Jutro u Feodosiji je bilo prema prognozi, vrlo, vrlo hladno, -15ºC, no ta hladnoća je najmanji problem. Problem bi mogao biti vjetar. Prognoze do danas su uglavnom točne i ako bude kako je prognozirano neće nam biti lako.

Naš cilj je danas Kerch, dakle istok, možda lagani sjeveroistok. Krećemo prema Primorsku, mjestu do kojeg smo jučer htjeli nastaviti, ali nismo bili sigurni da ćemo naći smještaj. Prolaskom kroz Primorsk, pokušavamo pogledom pronaći riječ Otelj ili Motelj, na većim objektima, kako bih potvrdili sinoćnju odluku da ne riskiramo i da ostanemo u Feodosiji. Izgleda da je odluka bila bila ispravna, jer kada i uspijemo pronaći spomenute riječi, primjećujemo da su svi ti objekti davno zatvoreni.

Primorsko je turističko mjesto, koje je zimi potpuno pusto.

Nakon izlaska iz Primorska, osjećamo prve jake udare vjetra. Do izlaska iz mjesta štitile su nas kuće i ograde, a kada su se počele otvarati slike velikih ravnica, vjetar je počeo puhati sve jače i jače. Njegova snaga rasla je iz sekunde u sekundu i to je bi dovoljan razlog da stanemo već na prvoj zapravki (benzinska stanica).

ismo imali sreće, zapravka je bila prava Sibirska, tako smo Marko i ja nazvali benzinske stanice u koje se ne može ući, već samo postoji mali prozorčić, veličine 40×40 cm, kroz koje se naruči količina goriva, plati i kasnije se toči. Doduše, u ovom slučaju se vidi trgovac, u Sibiru se nalazi iza rešetaka ili kakvog reflektirajućeg stakla.

U prvi mah, samo tražimo zaklon i već se osjećamo ugodnije, makar je -10ºC.

Nakon par minuta, ipak stiže poziv djelatnika koji se odvažio pomaknuti iz svog malog toplog kutka. Poziva nas u veću prostoriju, koja je potpuno prazna i nije grijana , ali nama se čini kao mali raj. Znamo da u takvom prostoru, makar se trenutno osjećamo ok, ne smijemo ostati,već moramo dalje.

Izlazimo ponovo na ledenu ploču kojom je okovana zapravka. Da moramo gurati bicikle, ne bi izdržali ni desetak metra a da nas vjetar ne sruši, no pedalirajući uspijevamo se dočepati asfalta.

Nismo odmakli više od kilometra, primjećujemo da je Marku ispustila zadnja guma. Užas, nije moglo u gorem trenutku. Mijenjamo gumu, brzo, najbrže što možemo. Naizmjence, skidamo rukavice, te nastavljamo posao koji je prethodnik započeo.

Ruke bez rukavica na tom vjetru promrznu za par minuta. Prvi puta vadimo iz torbi, neki čudan proizvod koji smo kupili, onako napamet. Naime, radi se o paru jastučića, koji su pakirani u najlonskim folijama. Upotrebljavaju se tako da se izvade iz najlona i dobro stisnu nekoliko puta, a onda se unutar jastučića pokrene nekakva kemijska reakcija, koja zagrije jastučiće. Takvi topli, mogu se držati u šaci ili umetnuti u rukavicu ili čizmu, ali se svakih par minuta moraju lagano pritisnuti ili presavinuti, kako bi se kemijska reakcija nastavila.

Nevjerovatno, ali djeluje odlično. Guramo jastučiće u rukavice i nastavljamo dalje.

Na biciklima imamo tri termos boce, koje se ipak trebaju držati u torbama, jer ako su vani, ne samo da se tekućina hladi, nego se ipak smrzava. Moja se termos boca potpuno zamrzla, no ipak u drugoj polovici dana.

Dakle, tekućina je problem, no nevjerovatno, nije se zamrznula boca mineralne vode koju sam imao u velikoj torbi poprečno na bisagama. Mislim da je tako jer nije bila na direktnom udaru vjetra.

Pedaliramo vrlo polako, gotovo uvijek u najmanjoj brzini. Rijetki su momenti kada se netko odvaži prebaciti brzinu više. Kod laganih uspona, kada je vjetar najjači, jer ponire prema nama, brzina ne prelazi 6km/h, gotovo kao da hodamo. Kod laganih nizbrdica, maksimalno vozimo do 12km/h. Na ovoj cesti gotovo da nema ravnice, makar na prvi pogled je potpuno ravno. Na kraju dana, nakon tih 75km, koliko smo izvezli, u toj ravnici, sakupilo se ipak 800 m uspona.
Vjetar ne jača, ali mi slabimo. Teško je pedalirati u istom ritmu. Nismo promrzli, makar tako izgledamo. Pisao sam o opremi. Mislim da smo nabavili najbolje za ove uvjete i sada nam se to vraća. Možda izgleda smiješno, ali svaki od nas obučen je u opremu vrijednu gotovo dvije tisuće eura. Naravno, nakon ovakvog iskustva, bilo bi sigurno nekih korekcija, ali generalno, napravili smo dobar posao. Možda i ti detalji govore koliko smo želje, volje, na koncu i novca uložili u ovo putovanje.

Od Primorska, na petnaestom kilometru današnje etape pa sve do sedamdesetpetog kilometra, dakle cijelih 60 kilometara, nije bilo niti jednog mjesta gdje smo se mogli zaustaviti, odnosno predahnuti. Bili smo uvjereni, da ćemo pronaći smještaj u selu koje se nalazi na dohvat Kercha, ali tamo ne samo da nije bilo gostilnice, tamo nije bilo niti cafea, mjesta gdje se ponekada može popiti ili pojesti nešto toplo.

Nakon više od šest sati pedaliranja, gotovo bez zaustavljanja, uletjeli smo umorni i pomalo izbezumljeni u magazin, dućan široke potrošnje, ukoliko se to može nazvati širinom. Jedna trećina svakog dućana ovdje su alkoholna pića koja su i najjeftiniji proizvodi. Boca poznatih Krimskih konjaka kojima se ponosi svaka oblast, kojih je kao i vodki na desetine vrsta, ne stoji više od 50 hrivni , što je manje od 5 eura (često su pakirane i u manje bočice, pa je onda i cijena manja, odnosno pristupačnija krajnjem korisniku).

Odabrao sam komad prešane šunke, koju bih izbjegao u nekim drugim okolnostima izbjegao u širokom luku i komadić sira. Kruha nije bilo, ali je bilo divnih ljudi koji su ipak odmah donijeli vrući čaj. Vidjevši na onako zaleđene, bili su pomalo šokirani, mislim više nego mi sami, našim izgledom. Mislim das mo se mi već do tada navikli na sige is led koji visi s nas.
Skinuli smo Gore Tex jakne, a na windstoperima se uhvatio snijeg. Taj snijeg je u stvari bio smrznuti kondenzat, koji nije mogao izaći van jakne.

Pijmo topli čaj, jedemo izabrano, već prema ukusu i raspitujemo se za spavanje. Pomalo smo čudni našim zahtjevima. Prvo spavanje je u Kerchu, to nije daleko, međutim to znači kompletno presvlačenje i nastavak. Spremni smo i na to, ali sve to moramo napraviti u dućanu. Prilično bedasta situacija. Dva mladića stoje pored nas i polako se uključuju u razgovor. Oni su iz Kercha i mslim da ih naša priča impresionira. Željni su pomoći. Nude različiti opcije. Imaju prazan stan, koji nam mogu ponuditi, mogu nas na brzinu prebaciti do tamo, jer njihov prijatelj koji ima kamion, upravo popravlja računalo u dućanu i čim bude gotov, sve je riješeno. Kako su zaista blizu Kercha, nakon ovakvog ludog dana, ne prihvatiti takvu pomoć bilo bi suludo. Odlučujemo se za tu varijantu. Marko će s dečkima do Kercha, a Barba i ja idemo jednu autobusnu stanicu busom i čekamo ih na Shell-ovoj pumpi na ulazu u grad. Tako je i bilo. Barba i ja pričekali smo ih na pumpi, onda smo sva trojica otišli po bicikle i vozili za dečkima do našeg večerašnjeg smještaja. Tek tada smo se zapravo smrznuli, polu mokri i nedovoljno zaštićeni.

Stan je bio na četvrtom katu, znači svako je još jednom otišao na dvanaesti kat, kako bi se torbe i bicikli prebacili u taj veliki ali gotovo prazan stan.

Ipak, dva su kreveta, što je dobra vijest/barem za dvojicu), a loša vijest je da u stanu nema vode.

Zašto nema vode? Zato jer se zamrznuo dovod vode za cijeli kvart. Možda odmrznu vod do sutra ali samo …možda!

Ipak, to nije najgora vijest ove večeri. Uvijek ima gore. Naime, trajekt koji inače 4-8 puta vozi na relaciji Kerch/Ukrajina- Kavkaz/Rusija, već četiri dana ne vozi zbog vjetra, a i more se zamrznulo (što je kako čujemo manji problem).

To može biti zaista veliki problem. Osobno, poprilično sam šokiran. Vrtim u glavi gdje se mi geografski ustvari nalazimo i na prvu ne vidim rješenje ukoliko se ta priča oko broda ne riješi. Samaljot (avion), ne postoji opcija, železna daroga (željeznica, možda i ima neka opcija, ali to je nevjerovatno dalek put oko cijelog Krima i Azovskog mora), s autobusom po ovom ledu izgleda također suludo, a sve to zbog nekoliko kilometra kanala između Ukrajine i Rusije, ulaza iz Crnog u Azovsko more.

Možda sutra bude bolji dan, možda se sutra nešto otvori. Svatko od nas sada vrti neku svoju opciju ili priču, no mislim da prvo trebamo otići na neku normalnu večeru. Počastiti Romana i Dimu, jer su nam puno pomogli, a sutra kada budemo odmorniji i svježiji skovati neki plan koji će nas izvući iz ove male ludosti!

….i još samo par riječi, onako usput….mišljenja sam da nakon svih silnih tisuća kilometara koje sam prepedalirao u svome životu, današnji će dan ipak ostati zapamćen po nečem što nema veza s hladnoćom, možda ipak sa vjetrom ali na indirektan način.
Dakle, danas, u 75 km vožnje, koje sam prepedalirao za 7sati 20 minuta, nisam niti jednom, ali baš niti jednom upotrijebio kočnicu na biciklu……..po pedali

Trp dist…..75km

Ride time…7h20min

Avg speed…..10,40km/h

N 45º20’31,7’’

E 36º26’20,0’’


Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić

Kad srce kaže da, a razum ne

Kada mislim da gore ne može i da smo najgore prošli, priroda nas ponovno iznenadi. Krenuli smo rano, najranije do sada več u 8:15, jer smo očekivali da je još jedan težak dan pred nama. Na startu temperatura -13 i vjetar u prsa. Krenulo je još dobro, brzina oko 15 km/h. Prvih 10 km za 45 min. Ali onda kaos. Vjetar pojačava i diže se do olujne jačine. Voziti je sve teže. Cesta je dobra, suha po dijelovima gdje kotači prolaze ali led je sa strane i po sredini ceste i to debeli led. Nekoliko centimetara. Potrebno je održavati bicikl na suhim dijelovima, a to baš i nije lako po ovakvom vjetru. Postoje i dijelovi koji su potpuno pod ledom. Hladnoča nije problem, ali borba s vjetrom je strašno teška. Mučimo se. Prema nekim podacima brzina vjetra je preko 60 km/h. Udari su vjerojatno preko 100 km/h. Gotovo nas zaustavlja.

Vjetar nosi sniježnu prašinu prašinu preko ceste. Izgleda kao u filmu. Nakon 30 km vjetar je još pojačao, jednostavno više nismo mogli, sakrili smo se u zavjetrinu iza benzinske. radnici na pumpi su nam rekli da sljedećih 40km nema ničeg, tek pokoje selo odmaknuto koji kilometar od glavne ceste po kojoj vozimo.

Nemamo izbora, vrijeme nam curi. Moramo nastaviti. Probijamo se kroz vjetar nadljudskim naporima. Brzina nam je 6 km/h. Ako nas vjetar zbaci s bicikla gotovo je nemoguće ponovno krenuti. Trošimo enormne količine energije. Potkapu sam navukao preko obraza i nosa. Kao dišem stvara se para koja se kondenzira na potkapi i nakon toga zaleđuje.

Stvorila mi se kruta tvrda maska na licu. Iz te maske visi siga od 10cm. Čudesno. Marko nudi čaj ali odbijam jer ne mogu skinuti masku. Stali smo na  trenutak u nekakvoj ruševini uz cestu kako bi se nakratko sakrili od vjetra i pojeli nekakvu kutiju keksa koju smo imali sa sobom. Bili su smrznuti ali drugo nismo imali. Nastavili smo borbu protiv vjetra. Kada stanemo vjetar nas gura zajedno s biciklom unatrag, čak i na brdo. Mislim da bi se u suprotnom smjeru moglo odvesti da se nijednom ne okrene pedala.


Gladni, žedni i vidno iscrpljeni došli smo u sumrak do prvog naseljenog mjesta nakon 70km, 20km prije Kerča. Stali smo u lokalnoj trgovini. Kruha nismo imali pa smo jeli salamu i sir sa keksima. Pitali smo za smještaj ali toga ovdje nema. Tu su u priču uletjeli Roman i Dima, mladi dečki, vozači autobusa. Najprije smo saznali da brod preko kanala ne vozi jer se more smrznulo.

Prava katastrofa, svi planovi nam sad padaju u vodu. Ponudili su pomoć, bicikle bi netko prebacio kamionom do Kerča, a oni su mogli jednog prebaciti. Razmišljamo što napraviti. Da li prihvatiti ponudu? Želja je to odvoziti, ali ovaj užasni vjetar, ledena cesta i noć bi mogli biti kobna kombinacija. Prevladao je razum i prihvatili smo da nas prebace tih 20km.

Marko je otišao s njima, a Mladen i ja s lokalnim autobusom. Znam da će se sada naći netko pametan i reći da nismo došli s biciklima do Sočija. Mogao sam ovo prešutjeti ali nisam htio. I ovo je dio priče, dio putovanja. Opcije su bile voziti po nemogućim uvjetima, postaviti šator po takvim uvjetima i spavati u njemu ili prihvatiti ponudu. Ovo je u toj situaciji bila jedina razborita odluka.

Roman i Dima su nas s Markom pokupili na dogovorenom mjestu. Najprije smo otišli po bicikle. Grad je jedna velika ledena površina. Krenuli smo s biciklima i tu sam okrenuo rundu. Pao sam na ledu. Nažalost pri padu sam potrgao biciklističke hlače u kojima sam vozio do ovdje.Hlače su bile odlične i izdržale sve ove vremenske nepogode i niske temperature. Jako mi je žao, ali što mogu. Smjestili smo se u jedan prazan stan njihovog prijatelja. U stanu su bila dva stara kauča. Kako je nas troje jedan je morao spavati na podu. Ovaj put sam to bio ja. Susreli smo se s još jednim problemom, pukla je cijev i u ovom dijelu grada nema vode.

Mladen inače nikako ne voli da se spominju tri riječi o putovanju biciklima. To su avantura, pothvat ili ekspedicija. Ekspedicija to nikako nije, ali mislim da je ovo što smo napravili posljednjih nekoliko dana pothvat, a sada slijedi avantura.

Danas smo prošli 71,7 km, ukupno do danas 2608,6 km.

 

Mladen Gačeša

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.