Sam svoj majstor

31. siječnja 2014.
Komentari isključeni
3.390 Pregleda

27. dan 30.01.2014.  Četvrtak

Prvo isprika, mjesto u kome smo noćili nije Kamaka, već Kanaka. Bilo kako bilo istim spavanjem smo imali sreće, ali može se to nazvati i upornošću. Kada je želja velika i postoji interes kakav mi imamo, a to je traženje prenoćišta, onda je sve nekako lakše.

Jučer smo se raspitivali na raskršću gdje prođe jedan automobil u sat vremena, ali bila je prisutna volja i energija i smještaj je pronađen. Sobu naravno nismo uspjeli zagrijati, jer klima uređaj ne grije ispod nule, temperatura je kroz noć još malo pala, a pao je i snijeg.

Nije to bio neki veliki snijeg, ali je sve zabijelio, a snijeg na plaži je za nas Hrvate uvijek dodatna priča. Ipak, izlaskom na cestu taj doživljaj ljepote popušta.

Prije snijega, padala je pomalo i kiša koja se smrzavala na tlu, onda kasnije snijeg i to je sada tvorevina vrlo nezgodna za vožnju.

Da je ravno, tražile bi se više ledene površine, pošto je stalno uspon, ipak moramo snijegom gdje je veći otpor, jer na ledu uzbrdo ipak proklizavamo.

Usponi su i dalje žestoki. Uglavnom iznad 7%, pa sve do 11%, što je po snijegu i ledu doista nezgodno. Osim silne potrošnje snage, cijelo vrijeme potrebna je i velika koncentracija zbog pronalaženja najbolje linije kretanja. Sreća je ipak dodatno prisutna, jer na ovoj cesti, automobili su prava rijetkost. Tijekom cijelog dana nismo ih susreli više od deset.

Tu cestu možda najbolje opisuje priča s jednim taksistom u Jalti. On je jedan od najsimpatičnijih ljudi s kojima smo komunicirali, možda samo zato jer je bio nasmijan. Doduše, najsmješnije mu je bilo kada smo mu rekli kojom ćemo cestom prema istoku. Čovjek se nije prestao smijati, pa je ispričao svoju priču: ”Ja sam sa svojom “mašinom” (op.a. automobilom) išao tamo samo jednom, prvo su svi povraćali, a na kraju je i moja mašina stala. Nikada više neću na tu cestu.!” Osim što cesta ide stalno gore-dolje, ona je i vijugava. Mnogo je serpentina. Nije ni čudo da nema prometa, posebno ne sada, zimi.

Kao što rekoh, ljudi se ne smiju. Zemlja je podijeljena, svi su nekako u svom filmu, program na TV-u otkriva stvarnost. Puno je vijesti i direktnih javljanja s trgova i ulica gdje su demonstracije i barikade.

Na Krimu živi veliki broj Rusa, koji su većina (u Sevastopolju ih je preko 70%), svi nekako dijele zabrinutost nakon vijesti s TV-a, iz Kijeva makar ovdje nema nikakvih sličnih događanja. Od 1954 godine, kada je na inicijativu Nikite Hruščova Krim pripojen Sovjetskoj Ukrajini, Krim ima poseban status, ne samo politički.

On je prije svega turistička meka ovog dijela Europe. Taj turizam godinama je udaljen čak i od onog što se ja sjećam kao dijete. Sindikalna odmarališta, su za ovdje viđeno, hoteli s 5 zvjezdica.Ipak, sve se to polako pokreće, dolaze sve bogatiji gosti, no navike se teško mijenjaju.

Naša vožnja je sve više nego bezbrižno pedaliranje. Krećemo se sporo. Uzbrdo naša brzina je oko 6 km/h, ali možda je zgodno reći, da se ne vozimo, hodati ne bi mogli. Jako je klizavo, bicikli su teški i naše gume s čavlićima jedino su što nas ovoga časa drži na cesti. Nizbrdo, brzina nam ne prelazi 15km/h, a obično je oko 12km/h, jer se opet pronalazi najbolja putanja i vodi briga o tome da se bicikl ipak može zaustaviti.

Moj bicikl, je imao prije nekoliko dana jedan veliki problem, ali to nije bilo toliko bitno, jer smo vozili po ravnici. Kako je bilo hladno, meni se zamrznula zadnja kočnica i ako sam želio s njom kočiti, kasnije sam morao zaustaviti bicikl i rukom otvoriti čeljusti kočnica. Prije dan dva sve je ponovo proradilo, ja sam smetnuo s uma da tada izvučem sajlu i malo našpricam uljem, a sada je opet ispod nule i opet isti problem.

Voda je nekako našla put u bužir na samoj ručici kočnice koji se nalazi na volanu, a omotan je trakom, pa je sve malo previše komplicirano. Ipak, ja sam smislio opciju “B”, jednom plastičnom vezicom uhvatio sam sajlu zadnje kočnice na cijevi između nogu i nakon što prikočim, a čeljusti ostanu zatvorene, ja povučem vezicu, odnosno sajlu rukom, čeljusti otvore i to je to…

Nema problema, na toj improvizaciji pozavidjeli bi, Rumunji, Moldavci i Ukrajinci zajedno.

Nakon 30 km stajemo na kraći odmor pred jednom kućom na kojoj su oznake da se može popit i kava. Sve je bilo naravno zatvoreno, ali nas čovjek svejedno nudi kavom i poziva u skromnu kuću. Zove se Eden, on je Tatar a Tatari su bili dugo vremena većina na Krimu. I danas ih ima mnogo, naravno oni su Muslimani pa nas naš Eden uz kavu ipar kapi vina kojeg sam izrađuje, pozdravlja i časti s selam alejkum.

 Tijekom dana vezice su pom ogle još jednom, naime, danas je puknu zadnji nosač na mom biciklu. Isto ono što se dogodilo Marku na ulasku u Moldaviju. Znali smo kako riješiti problem, ali privremeno smo nosač povezali plastičnim vezicama. Marko je pretovario moju veliku poprečnu torbu na svoj bicikl, ja sam uzeo njegovu manju i tako smo nastavili zadnjih 10 km do Sudaka.

Danas je bio naporan dan, ponovo smo bili povrh Sljemena (točnije 1126 metara uspona). Nisam spominjao vjetar. Tijekom cijelog dana je puhao žestoko, ponekada pomagao, ali puno više odmagao. Zadnjih 15 km bio je direktan u lice, na -11ºC, to se pamti….

Prije, zasluženog odmora, pronašli smo bušilicu i svrdlo 5 mm, (makar nam je trebalo 6 mm) i popravili moj nosač, sada je sve spremno za sutra… po pedali

Trp dist…..46 km

Ride time…..4h44min

Avg speed….9,94km/h

N 44º50’54,0’’

E 34º58’28,5’’

Dnevnik putovanja biciklima Zagreb – Soči 2014. piše Tomislav Barbić

Ubojita kombinacija

Preko noći je palo malo snijega. Bilo je zanimljivo kroz prozor gledati snijeg i more istovremeno. Ali taj snijeg nam je napravio mnogo problema. Na cesti se smrznuo i pretvorio u led. Cesta je bila mjestimično ledena ploha debela i do nekoliko centimetara, a mjestimično snijeg ili nešto kao smrznuta bljuzgavica. Brda su ista kao i jučer. Na prvi uspon smo se skinuli samo u pletene majice i dresove u kratkim rukavima i bilo je dobro dok smo vozili. Temperatura je tada jo bila malo iznad nule. Kako je vrijeme odmicalo temperatura je sve više padala, sve do najnižih -10,8 C. Snijeg i led su bili sve tvrđi i skliskiji. Ne znam da li se ovdje ceste i inače ne čiste ili ovo nisu uobičajeni uvjeti za ovo podneblje. Strmina na brdima kojima vozimo između 7 – 11%.

Cesta je u zavojima nagnuta, tako da nam to dodatno otežava kretanje jer bicikl više nije okomit na cestu i moguće je otklizavanje na ledu.Iako imamo gume s čavlima koje sam več nahvalio u ovim uvjetima nam i one ne mogu baš potpuno pomoći. Kotači nam proklizavaju a mi padamo s bicikla. Padamo na noge, to nije pad koji se računa za rundu. Kao što rekog gume ne mogu savršeno držati po ovim uvjetima, ali bez njih se ne bi pomakli ni metra. Kada padnemo jako je teško ponovno uzjahati bicikl, a da bi stvar bila još gora nije ga moguće niti gurati jer smo na nogama još nestabilniji.

Hodati po tom ledu je nemoguće. Vjetar je pojačavao sve više i prema prognozi postajao vrlo jak. Generalno nam je puhao u prsa gledajući naš pravac kretanja, ali kako smo vozili po brojnim zavojima i sempertinama tako nas je “šamarao” sa svih strana. Udari u prsa su bili toliko jaki da nas je gotovo zaustavio, a bočni udari su nas doslovce odgurivali s ceste ili nam nisu dopuštali skretanje. Kada uzmete strminu po kojoj smo se uspinjali, ledenu cestu, nisku temperaturu i jak vjetar dobijete ubojitu kombinaciju po kojoj vožnja bicikla hranići s ludošću. Nažalost mi nemao izbora i morao to odraditi jer je prognoza dugoročno loša. Brzina na usponima ponegdje nam je manja od 5 km/h. Postoji i jedna gora stvar od opisane do sada. Sigurno se pitate kojs to? … E pa treba se po tim istim uvjetima i spustiti s brda. To je situacija kada je spust teži od uspona. Pravi horor. Ruke bole od kočenja, prsti su ledeni kroz najdeblje rukavice, jedan mali krivi korak i padate, a brzina jedva prelazi 10 km/h. I cijeli dan tako, gore-dolje, ravnica ne postoji.


Da stvari mogu biti gore još jednom je pokazao nosač bisaga na biciklu. Ovaj puta je pukao Mladenov i to na temperaturi ispod -10 C. Prava katastrofa. Nismo ga imali gdje popraviti, pa smo ga bez puno filozofije pričvrstili s plastičnim vezica i tako se došlepali do hotela gdje smo ha prilagodili na isti način kao i Markov nekoliko dana ranije.
Zanimljivo za spomenuti danas je još da smo stali na kavi kodvEdena u njegovoj trošnoj kućici uz cestu. Pričali smo dosta dugo, možda i predugo s obzirom na put kakav ke pred nama. Eden je jedan osebujan, otvoren i drag čovjek. Inače rođen je uTaškentu u Uzbekistanu, on ke Tatar kojeg su Uzbeci protjerali iz rodnog kraja. Tužna priča, ali on je ovdje sretan.


Moram ješ napisati nekoliko zanimljivih brojčanih podataka. U dva dana smo uspjeli prevaliti jednu etapu, što dovoljno govori o težini situacije. Prije dva dana sam otprilike izbrojao ukupni uspon za tu etapu i ispalo mi je oko 2500m, ako se sječate. Stvarna brojka za tu etapu je 2817m. Stvarno velika brojka. Jučer smo prošli više kilometata pa je tako i više uspona bilo, ukupno 1691m i to je rekord za jedan dan. Danas smo vozili cijeli dan a napravili smo “samo” 44,4 km. Prosječna brzina bila ke 9,3 km/h. Nikada manju u životu nisam imao. 1126m uspona na 44,4 km puta po ledenoj cesti. Čak je i Mladen u jednom zrenutku rekao Marku da ovako nešto niti na Uralu nisu prošli. U Rummunjskoj smo jednom 10km prošli za 17:19, danas smo istu udaljenost prošli za 1:08:44. Skoro nam je 5 puta više vremena trebalo za prevaliti istu udaljenost.

Imali smo u rezervi još jedan dan. Razmišljali smo gdje ga ‘potrošiti”. Malo je falilo da to napravimo u Sevastopolju, a sljedeća ideja je bila u Novorossijsku. Sada više nemamo zaj problem. Potrošili smo ga – i to na cesti! Što se može, glavom kroz zid ne ide.
Za kraj još jedna zahvala. Radi se o članovima Biciklističkog kluba Pedalinac. BK Pedalinac je klub nastao za potrebe ovakvih putovanja, ponajprije onoga 2008. godine u Peking. Klub okuplja zaljubljenike, amatere, u biciklizam, putovanje biciklom i druženje. To je skupin jako dobrij ljudi i velikih pozitivaca. Za potrebe ovog putovanja, koje je zbog specifičnosti vremena u kojem se vozi iznimno skupo, tražili smo potporu sponzora.

Neki su to prepoznali i hvala im još jednom, neki nisu. O čemu se sad radi? Dakle, pojedini članovi BK Pedalinac, predvođeni idejnim začetnikom mojim prijateljem s kojim sam putovao za Istanbul Ivanom Rogićem, odvojili su nešto svokeg novca i uplatili nama kao pomoć u troškovima na putovanju. Skupila se lijepa svota. Bitnije od tog novca je gesta tih ljudi i nesebična želja za pomoći prijateljima iz kluba. Moja želja je da se ovakva akcija provodi i na sljedećim putovanjima nekih od članova kluba i jedva čekam da i ja nekome uzvratiti na isti načil. Najmanje što sada mogu napraviti je ovim putem izraziti veliku zahvalu svima. LJUDI HVALA VAM!!!

Danas smo prošli 44,4km, ukupno do danas 2477,5km.

 

Mladen Gačeša

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.