Slavenska duša

24. siječnja 2014.
Komentari isključeni
1.995 Pregleda

20. dan…. četvrtak…. 23.01.2014.

Ispratila nas je obitelj gospodina Nikolaja. Došao je sin Denis., naš zagrebački prijatelj, veslač.

Pedalirali smo junački, kao nikada do sada. Prštimo od snage. Dakle, tri tjedna su potrebna da se dođe u stanje u kojem smo sada. Mislim da je to vrijeme prilagodbe, kada sve postaje šala-mala.

Ako se za putovanje oko Svijeta treba spremiti, to je upravo ovakvo stanje. Više nas ništa ništa ne može zaustaviti, osim neke nesreće.

Sreća je najvažnija. Možeš biti jak, pametan, spreman, s voljom, ali bez SREĆE ne ide….

Kao što napisah, pedalirali smo kao nikada do sada. Na ruku nam ide vrijeme. Samo je hladno, nema vjetra ili ako ga ima, puše nam u leđa.

Tim smo koji može… sve.

Dakle, u mjestu Kalančak… mjestu u kojem je bilo malo Hrvata, imamo ponovo sreće.

Ulazimo u jedan dućan kupiti bateriju, za onaj ciklokompjutor koji sam kupio sa nevaljalom baterijom.

Tamo upoznajem Vovu. Vova je car u mjestu Kalančak. Nije ga osnovao, ali je otvorio prvi dućan, koji je ličio na dućan koji Europa poznaje.

Vova je dakle tip kojega svi znaju, a mi smo naletjeli na njega jer smo imali sreće. Slično se dogodilo prije nekoliko dana s načelnikom policije Vladimirom Petrovićem.

Vova nas prevodi svojim Volvom do gostilnice, no tamo nema grijanja. Vova se odlučuje za opciju “B”. Vozi samo mene do jednog malog stana na drugoj strani mjesta. Tamo živi jedna baka, majka njegovog prijatelja. koja nam iznajmljuje sobu.

Soba je malena ali topla ima samo jedan bračni krevet, no Vova dovozi još jedan madrac od svoje kuće.

Igramo, fli-fla-flu, tko spava na podu. Ja sam crna ovca. Marka i Barbu to silno veseli, jer ja sam lik koji im je stalna opozicija. Oni su Ti koji bi spavali, a ja ih budim, oni su ti koji samo okreću pedale, a ja sam onaj koji stalno nešto izvoljeva.

No, oni su ekipa koji bi sa Svoga Mladena dali posljednju kap krvi, u to sam siguran.

Upravo zato, mi smo DREAM TEAM, ekipa koja pomiče granice.

Večerali smo zajedno u našem malom stanu. Vova je dovezao madrac, odvezao mene svojim Volvom do dućana, pa kasnije po još jedan jastuk, da spavanje bude ugodnije.

U cijeloj toj priči, u kratkim stankama, ispraznili smo s Vovom tri flaše različitih konjaka.

Vova je car, kao što napisah.

Prvo jedan Khersonski, “potem” jedan Gruzijskina kraju jedan Bolgogradski.

Gruzijski je bio… za pamćenje.

Možda ova stranica dnevnika, bude malo drugačija, na neki način posebna, no nije nikakvo čudo, naše se stanje mjeri u promilima…

Živjela Ukrajina, makar je u Kijevu gusto. Ovdje su svi za Klička. Tayson treba biti sretan da u njegovo vrijeme braća nisu bila u igri….po pedali

Trip dist….92 km

Ride time….4h35min

Avg speed….20,2km/h

N 46º14’46’4’’

E 33º16’22,2’’

 

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.