Kako Mladen kupuje čokoladu

15. siječnja 2014.
Komentari isključeni
1.224 Pregleda

Dan 12. – srijeda, 15.01.2014.

Ako napišem , hladno jutro, može se o tome pričati, jer…sredina siječnja je i zaista nije čudo, ako se dnevnik počne s… hladno jutro. Međutim, hladno je relativan pojam i pitanje je zaista koliko je to bilo hladno jutro, samo smo mi izgubili osjećaj za siječanj na ovom našem putovanju, pa čim nije + 5ºC, odmah neka “šljiva trese”.

Pitam ja ove svoje bicikliste:”Jel’ šljiva?”

A oni jednoglasno:”Ma neeee, sve okeeee!”

TAKO I TREBA, kome je hladno, trebao je doma ostat’…..

Sličnu “inicijaciju” prolaze svi, Barba ju je prošao u birtiji News u mom kvartu, u kasnu jesen prošle godine. Bilo je poprilično hladno, a on se od auta došetao samu u majici, kako bi mi vratio neki bicikl. Sjednemo mi tako na terasu, koja je inače grijana nekim plinskim grijalom, no taj puta k’o za vraga ..ništa, jedino malo topline dolazi od grijalice za kebab. Sjedi Barba u majici, naručio pivo, pivo hladno, a ja pitam:” Jel’ Ti Barba hladno, da se prebacimo unutra?” Barba se nasmije i odmah odgovori:” Ma ni slučajno!” , i nastavi:” Zezaš Ti mene, zezaš, da sam već sada pobjegao unutra, jel bi imalo smisla uopće krenuti za taj Soči!” Konobar, još jedno pivo i to hladnije od onog prvog, molim, i to odmah!!

E, takav je to tim, smiju cendrat’, ali jedino ako im je vruće ….(naravno, ne ljeti)

Recimo, Marko…on je inicijaciju prošao u Gobiju na + 46ºC, pitam ga ja, jel’ mu vruće, a on će odmah:”Vruće? Meni?…, na + 50, daj nemoj se zaj….t’, ali hladna piva bi legla!” Na ovo putovanje ponijeli smo najviše high-tech opreme do sada, kao nikada prije.

Nije to neko čudo, jer bicikliranje u zimskim uvjetima je zaista nešto drugo, posebno kada se cijeli dan provodi na biciklu, a ne samo neki trening ili recimo pedaliranje na Sljeme. Moja oprema za zagrebačke prilike je zaista skromna. Koliko sam samo puta otišao uvečer kasno do Jaruna u nekoj staroj pamučnoj majici i jakni na kojoj sam sam našio neke svjetlucave trake da me se eventualno bolje vidi. Dođem kasnije kući mokar (iako je u debelom minusu), bacim sve sa sebe , uskočim u kadu tople vode i sve je ok. Tako je to u Zagrebu, doma…no, ovdje malo dalje od kuće, kada ne znam kada ćemo tijekom dana uspjeti pronaći neko toplo mjesto, da li će se uvečer ukazati kakav smještaj, tu je potrebno imati dobru opremu.

O opremi sam mnogo razgovarao s iskusnim planinarima, prijateljima u Iglu športu, testirao sam određene proizvode (dio prošle godine u studenom prilikom bicikliranja u Vukovar sa simpatičnom ekipom s foruma, koje ovom prilikom i pozdravljam), a dio prilikom mnogobrojnih pedaliranja na Sljeme. Bilo je važno da se oprema brzo suši i da ne zauzima puno prostora. U prvi tren sam pomislio da je najvažnije dobro i kvalitetno zimsko rublje. Ono je zaista važno, no sportsko zimsko rublje treba “pratiti” i ostala oprema koja ide preko rublja.

Dakle, ukratko. Osnova zimske opreme za pedaliranje ide u tri sloja. Prvi sloj je rublje. Ta prva majica u ekstremnim uvjetima, kažu najbolje da je “vunena”, dakle MERINO VUNA/ vodeća tvrtka je ICE BREAKER. Ipak kroz moje skromno iskustvo, pojavilo se i nešto bolje, što je high-tech proizvod, dakle nije prirodni materijal već polipropilen. Majica koja na prvi pogled ne odaje svoju kvalitetu, no priča počinje s time da je to rublje napravljeno za finsku vojsku (a oni imaju popriličan broj zimskih hladnih dana), marke BRINJE. To je znači …plafon, nema bolje, kao prvi sloj i taj prvi, zaista je najbitniji.

Drugi sloj je obično neki windstopper, odnosno neka jakna od “dišućeg” materijala, što bi se jednostavnim rječnikom dalo opisati kao jakna koja ne pušta HLADNI zrak unutra, a propušta toplu paru nastalu znojenjem “van”. Dakle postoje materijali koji puštaju zrak na jednu stranu a na drugu ne, no ne postoje materijali ispod kojih nećete biti znojni i mokri, ako se ubrzano krećete ili vozite bicikl. To je jednostavno…nemoguće i zato je važno da se ove prvoslojne majice brzo i lako suše.

Treći sloj je jakna u slučaju kiše ili snijega. Ta jakna je vlastiti odabir. Ona može biti prava lagana biciklistička kišna jakna (koje ja ne volim,) ili prava alpinistička tehnička jakna za visoka brda, čvrsta i kruta (u kojoj se ja osjećam sjajno). To je obično neki GORE TEX, dakle opet taj “dišući” materijal, koji će Vas u potpunosti zaštiti od hladne kiše ili snijega ali, neće nikada, ali baš nikada “disati” toliko dobro da nećete biti mokri ispod nje. Dakle, sigurno će te biti mokri, ali mokri od svog toplog znoja, i to će budite bez brige biti ok. Kod prve duže neaktivnosti onaj prvi sloj/Brinje majica/, će se relativno brzo osušiti, prije toga odmaknuti vlagu s kože i stvoriti osjećaj “suhosti”, što je najvažnije, dakle izbjeći će se dodatno pothlađivanje.

Naš drugi sloj su windstopper jakne tvrtke Velocity. To nije sigurno “najbolja jakna na Svijetu”, ali je najbolji omjer kvalitete i cijene za koji ja znam. Neće je koristiti neki super zahtjevni biciklisti zbog njene mase, ali za sve one kojima je bicikl hobi , zabava pa i nešto više , bit će super zadovoljni odabirom ovih jakni. Na putu imamo i njihove hlače od istog materijala i to su čak malo pojačane hlače u odnosu na model koji sam ja testirao na minus 14ºC kod spusta niz Sljeme. U naše hladno jutro mi smo krenuli obučeni dvoslojno, što bi značilo, Brinje majice, i Velocity windstopper, (doduše mi navučemo preko svega i naše narančaste majice, no to je više neka priča zbog kockica na majicama i bolje uočljivosti na cesti, jer su kao što sam napisao, narančaste boje).

Cijelih 61 km nismo zastali niti na sekundu. Magla i mraz grickali nas za lice, ali sve je to nedovoljno, zaustaviti nas može samo glad, a to se dogodilo ulaskom u Urziceni, mali gradić na pola puta između Bukurešta i Slobozie. Ručak, uz spominjano sušenje, a onda smo kupili i malo meda, te već jurimo dalje. Magla se digla tek poslije podne. To nas je razveselilo, ne samo zbog onog štipkanja za lice, već više što se malo otvorio pogled koji je magla u potpunosti zatvorila i prikovala samo na dio ceste ispred nas.

Polako je već pala noć kada smo ušli u Sloboziu. Pronašli smo spavanje u hotelu Select. Taj tip hotela uvijek nas dodatno osiromaši, ali osiromašiti ćemo i mi njihov Švedski stol sutra ujutro, osveta će biti slatka i ne prekratka…..po pedali

Trip dist….127km

Ride time…6h09min

Avg speed….20,7km/h

N 44º33’54,8’’

E 27º21’40,1’’


Kako Mladen kupuje čokoladu by Tomislav Barbić:

Zbogom Bukureštu, bilo nam je lijepo. Napuštamo grad koji nema previše sličnost s ostatkom zemlje. Grad je čist, barem centar u kojem smo večinom bili. Ima vrlo malo pasa. Osjeti se ubrzanost velikog grada, nema letargije kao u ostatku zemlje. Građevine se impresivne, dok su u ostatku zemlje uglavnom siromašne kućica. Izlaskom iz grada, koji je uvijek težak zbog prometa, vraćamo se u surovu rumunjsku stvarnost.

Pasa lutalica opet ima mnogo, makar nam je jedan Rumunj jučer rekao kako su vlasti počele “čistiti” zemlju od pasa prije 6 mjeseci. Mogu samo zamisliti kako je to onda prije izgledalo. Ono što sam danas vidio me dodatno zaprepastilo. Ne bih želio pretjerivati, ali mislim da sam danas vidio stotinjak mrtvih pasa uz cestu. Znam da ovo zvući nevjerojatno, ali događalo se da vidim i po nekoliko komada na samo kilometar ceste. Bilo je tu, od friško pregaženih (jasno je prepoznatljiv pas), pa do toga da se vidi samo krznena krpa koja je nesumnjivo od psa, a na cesti se nalaze mjesecima, možda i godinu. Danas je oboren i jedan rekord, Mladena je odjednom naganjalo 8 pasa.
Danas se opet spustila gusta magla.Vidljivost je vrlo slaba, a to stvara dodatne poteškoće jer se krećemo vrlo prometnim cestama s mnogo kamiona. Maglovito je još iza podneva, a temperatura se kreće između 0 i 3 stupnjeva. Teško je reći da li je to hladno s obzirom da je siječanj i moglo bi biti puno hladnije. Vozimo se po ravnici, a dosadi vožnje pridodaje i spomenuta magla. Ovaj dan jednostavno treba odaditi, a imamo preko 120 km tako da i nije baš lako.

U Urziceniju smo stali na ručku, a posluga je bila toliko loša da o njoj uopče ne želim trošiti riječi. Hrana također u tom rangu. Doduše.Mladen i Marko su prošli nešro bolje. Ali zato je desert bio pun pogodak. Nekakvi uštipci preliveni sladoledom i borovnicama. Porcija je ogromna. Što reći kada smo se više najeli deserta nego juhe i glavnog jela zajedno. Vjerojatno primječujete da puno pišem o hrani. Mislim da je to jedan od najboljih načina upoznavanja drugih podneblja, zemalja i kultura. Gdje god dođemo tražimo jelo specifično za to područje. Dodatni razlog za pisanje o hrani je to što nam je na ovom putovanju, koje povremeno zna biti zahtjevno i ponekad naporno, je to što nam upravo hrana pruža jednu od većih zadovoljština.

Nakon ručka magla se razišla, temperatura malo porasla, tako da nam je punih želudaca bilo lakše nastaviti. Na cilj smo opet došli po noći. Ustvari kad bolje razmislim do sada smo jedino u Bukurešt stigli za dana.

Putem smo otkrili jednu zanimljivost. Kako Mladen kupuje čokoladu? Kupuje čokaladu s lješnacima jer ja lješnake ne volim, a kupuje i čokolada s rumom jer takve Marko ne voli. Ne traba biti osobito pametan kako bi se shvatilo da na taj način njemu ostane više. Kroz razgovor o čokoladi Marku i meni je izletjalo da obojica ne volimo marzipan. E, baš me zanima kakvu če čokoladu Mladen kupiti sljedeći put!

Slobozia je lijep grad, miran, pitom. Iskreno nisam ništa očekivao od ovog mjesta, ali me pozitivno iznenadilo. Smještamo se u hotelu Select. Razlog je jednostavan, drugo prenočište nismo našli. Nije jeftino, ali apartman je predsjednički. Najviše me oduševila kada u kupaonici. Natočio sam je vručom vodom i onda se najprije namakao pola sata. Tuširanje u ovom slučaju nije dolzilo u obzir.
Dok je Mladen ostao u hotelu i primio se posla oko pisanja dnevnika, Marko i ja otišli smo do grada. Sposobni kakvi jesmo pronašli smo fini restoran i još finije popapali večericu. Nakon večere otišli smo u lokalnu trgovinu kupiti razne potrepštine. Između ostalog kupili smo i čokolade bez lješnjaka, bez ruma i bez marzipana. Kako ipak nismo bezobzirni kupili smo i vrećicu lješnjaka kako bi i Mladen mogao uživati u slatkišima.

Danas smo prošli 123,1 km, ukupno do danas 1238,0 km



 

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.