Do Zrenjanina

7. siječnja 2014.
Komentari isključeni
1.366 Pregleda

4. dan

Hristos se rodi, čestitali smo danas ljudima koje smo sretali od samoga jutra, prije svih gazdi našeg prenoćišta. Digao se zbog nas u ranu zoru, kako bi nam napravio doručak po želji. Osim špeka s jajima (dupla porcija), skuhao nam je i čaj za put.

Krenuli smo oko 9 sati, kasnije nego obično, ali današnja etapa trebala je po planu i biti nešto kraća. Prije svega, planirali smo zastati u Novom Sadu. Nekoliko je razloga. Prije svih, potražiti neku Internetsku vezu, onda pronaći bankomat RBA banke, jer to je najelegantniji dolazak do određenog broja Dinara koji će nam trebati ovih dana I naposljetku, obići biciklom barem samo središte Novog Sada, grada za koji mnogi tvrde da je najljepši u Srbiji.

 

U grad stižemo kroz tridesetak minuta, spustom po brzoj cesti koja prolazi kroz tunel, koji se odmah nadovezuje na most preko Dunava. Prvo odlazimo u sam centar, kao pravi turisti. Glavni trg, naravno tu je velika crkva i spomenik Svetozaru Miletiću, kojeg je napravio, a tko drugi nego Ivan Meštrović.

Par fotografija, a onda nas primjećuju ljudi s kamerom i predstavljaju se kao lokalna TV, te zadovoljni što su nas ugledali, pregovaraju za mali intervju. Lokalnim TV kućama uvijek su interesantne takve priče koje se događaju u njihovom dvorištu. Naravno da pristajemo na mali razgovor, nakon kojega žurimo u potragu za Internetom.

Pronašli smo ga u malom rock caffe-u, te se usput počastili espresom i rakijom od kajsije. Poslali smo dnevnike, par fotografija i na taj način završili onaj službeni dio u Novom Sadu, još samo treba pronaći bankomat.

Vlasnik cafe-a, rado je uzeo par naših eura u trenutnom nedostatku ovdje važećih Dinara.

Iz Novog Sada, krećemo na sjever, makar mi se odmah učinilo da bi bilo bolje da smo potražili neki izlaz prema istoku, no GPS ovdje ne radi baš savršeno pa mu nije za vjerovati.

Da se ne zaboravi, na izlasku iz Novog Sada pukla nam je (Barbi) prva guma.

Inače u pripremi puta, najviše sam vremena potrošio u dekodiranje putova po Vojvodini. Ovdje je to poprilično zbrkano. Ne znam razlog s obzirom da je sve tako ravno i da su ceste zaista mogle biti isto tako ravne kao linije na šahovskoj ploči, međutim to nije tako. Koji je razlog, ne znam, no nije ni važno.

Uglavnom, nema se tu puno za pogriješiti jer ima napretek nekakvih sporednih cesta koje spajaju glavne putove samo treba malo mućnuti glavom. Na putu do Zrenjanina, želja nam je bila još jedno zastati i nešto pojesti, no u mjestu Žabalj, gdje smo to planirali zbog Božića nje radilo restoran, koji “uvijek radi”.

Izvadili smo iz torbe špek I kobasice koje nam je spremio gospodin Mate još u Vinkovcima I smazali to onako bez kruha. Barba je pronašao I zaostalu čokoladu, Marko butelju od gospodina Šimeca, tako da smo I mi na sred livade proslavili domaći im Božić.

Nakon proslave, krenuli smo put Zrenjanina, u koji stižemo i odluka pada na topli čaj da se malo ugrijemo pred završnih 30 km do Sečnja gdje je treabo biti kraj današnje etape. U birtiji “Papagaj”, koja ustvari nije birtija, jer se ne prodaje alkohol, pijemo naše sokove, čajeve i slično te razgovaramo s domaćim dečkima, kojima nismo ništa manje interesantni od svih onih koje smo sretali do sada.

Dotičemo se mnogih tema, a jedna od njih je i noćenje. Upitani gdje ćemo noćiti odgovaramo, Sečanj. Gazda Goran, kimne glavom, okrene broj hotela u Sečnju i potvrdi, tamo je sve zauzeto, neki naftaši zauzeli sve sobe.

Od Zrenjanina do Sečnja nema nikakvog prenoćišta i ne preostaje nam ništa drugo nego potražiti smještaj u Zrenjaninu. U tome nam pomaže jedan taksist, koji je bio za stolom do našeg. Čovjek je ušao u svoj taksi i vozio pred nama do malog pansiona Sv. Đorđe, što bi u “prijevodu” značilo Sveti Juraj, isti onaj što jaše konja ispred HNK u Zagrebu I ubija zmaja ili ga je već ubio kao kod ulaza u Kamenita vrata.

Eto, uz punjene pljeskavice i par ćevapa lakše će se na počinak, a još ima i Internetska veza, pa koristim priliku poslati i ovaj dnevnik. Kako će po tom pitanju biti sutra, ostaje da vidimo…. po pedali

Koordinate za ovaj dan

N 45º22’12,4’’

E 20º24’19,9’

Trip dist….80 km

Ride time….4h01 min

Avg…19,83km/h


 

Na božićno jutro…

Samo da znate kako nam počinje jutro, evo primjera od danas. Dok Marko i ja, kao sav pošten svijet, spavamo na Božić ujutro i ne znamo gdje na je glava a gdje rep, čujemo grubi glas iz dubine sobe: “Ustajte lopine dvajst do osam je!” Jadan ne može spavati duže od pola sedam pa sad ne zna kud bi sa sobom. Nema nam druge nego isti tren skočiti iz toplog kreveta.

Najprije završavam s reorganizacijom stvari koje vozim u bisagama  (putnim torbama). Problem je bio u tome što god sam trebao morao sam otvarati po nekoliko bisaga. Zadovoljan učinjenim još sam se pohvalio.
Nakon doručka, duple porcije jaja sa špekom, krećemo na današnju vožnju. Vozimo i dalje u našim dresovima s prepoznatljivim kockicama. Odmah ulazimo u Novi Sad i tražimo kafić s internetom jer ga u motelu gdje smo spavali nije bilo. Božić je i gotovo ništa ne radi. Rijetki prolaznici na ulicama i trgovima nam prilaze i sa zanimanjem pitaju kuda smo se uputili. Gotovo da ne vjeruju, ali nam čestitaju. Mi njima uzvraćamo sa “Hristos se rodi”, što im se jako sviđa te odgovaraju: “Vaistinu se rodi”.

Nailazimo na snimatelje Novosadske TV, koji nas traže izjavu i proguraju nas preko reda, dok je ulični svirač zbog kojeg su i došli ostao čekati. Mladen je ovo profesionalno odradio, već mu je prešlo u naviku. Marko i ja sa strane se smješkamo i komentirao kako već vjerojatno ima naučen tekst koji treba izdiktirati.

Konačno pronalazimo otvoreni kafić i obavljamo sve “internet obaveze”. Po završetku napuštamo Novi Sad i idemo prema današnje odredištu gradu Sečnju. Malo smo promašili put tako da nam se nakupilo nekoliko dodatnih kilometara. U jednom trenutku čujem nešto čudno na prvom kotaču i odmah potom mi je pukla guma. Kažem pukla, a ne probušila se, ustvari eksplodirala. Vjerojatno pod teretom koji nosi. Ljut sam ko pas, ali nema mi druge nego staviti novu. Ovdje je do izražaja došla važnost dobrog tima koja je jako bitna na ovakvom putu, te mi odmah priskaču u pomoć. Tražim zamjensku gumu i pumpu, kad ono guma u jednoj, a pumpa u drugoj bisagi. Naravno da obojica nisu propustili priliku prokomentirati kako sam se ujutro pohvalio kako sam dobro posložio bisage. Nema mi druge nego se poklopiti ušima i slušati njihovo zafrkavanje.

Vožnja dalje je vrlo vrlo dosadna. Sve ravno, magla oko nas, vidimo u krugu od oko 100 m. Kako se udaljavamo od Novog Sada imam osječaj da su pogledi sve sumnjičaviji na neke čudake s ovakvim dresovima. Nikako nigdje ne možemo naći ništa za pojesti. Sve je zatvoreno. Stajemo  uz cestu i otvaramo vrećice s onime što su nam još u Slavoniji dali. Kruha nemamo. Mladen me nudi sa debelo narezanim masnim špekom. Ne mogu to pojesti bez kruha, a on mi kaže da bi ja u Rusiji umro od gladi, uzima jedan jaffa keks na njega stavlja dvije kocke špeka i sve zajedno pojede. Koji kralj!

Došli smo do Zrenjanina, 30 i nešto kilometara od Sečnja. Noć se lagano spušta. Gladni smo i žedni, a ništa ne radi. Konačno, jedan otvoreni kafić uz cestu. Ulazimo i naručujemo pivo, kad konobarica kaže da je ovo jedini kafić u gradu u kojem nema alkohola. Ništa, naručujemo sok, čaj i vitaminsku bombu. Bomba je stvarno bila odlična. Mladen odlazi za stol s lokalnim dečkima i prima se posla. Traži smještaj u Sečnju. Za to vrijeme Marko i ja sjedimo sa šankom i pričamo s konobaricom. Zove se Jelena, jako simpatična i vrijedna mlada djevojka. Puno nam je ispričala o sebi, ali najviše ju se dojmila naša opuštenost.

Tomislav Barbić

Vožnja biciklom naš je način života. Nismo sportaši i naš biciklistički klub nije natjecateljska momčad, nego udruga koja okuplja bicikliste koji vole putovati i one kojima je bicikl prometalo s kojim se kreću Europom i svijetom. Mi nismo biciklisti. Mi smo ljudi koji voze bicikl.

Komentari nisu dopušteni.