Chatam – London

27. srpnja 2012.
Komentari isključeni
2.087 Pregleda

32. Dan – 26.07. 2012.

Čisti dresovi na nama, prava milina naspram onima kada ih operemo na ruke. Poletni, krećemo prema zadnjem djelu puta, London – Westminsterska palača, tamo je planiran susret sa našim predstavnicima iz ambasade i Lord Michael Batesom koji će nas nakratko primiti.

Prolazimo kroz naselja, sve je manje više spojeno i tako je to vjerojatno do našeg odredišta. London ima oko 8 miliona stanovnika. Sa „krugom“ oko Londona koji je promjera oko 50 km, London ima ukupno oko 12 miliona žitelja te je najgušće naseljen dio „otoka“.

Susrećemo pravog lokalkca, u dresu Britankse zastave (u Engleskoj smo, zašto sad Britanija, dali je to isto? neznam J. Isto fura trokolicu kao naš deda, a zavlači tečni Engleski. Mi mu vjerojatno zvučimo kao hrpa „engriš“ (piđin engrišh) Rusa iz filmova B produkcije J Kaže da ga sljedimo dio puta te će nam pokazati kuda da idemo dalje. Slušamo savjet, zbog količine prometa i raspoloživih cesta staza, malo smo dezorijentirani te ne znamo kud bi.

Biciklističke stazeu su im ok, samo što svakih 100ak metara imaju neke željezne ograde koje moraš zaobići da bi nastavio dalje. Vjerojatno da ne mogu skuteri i motor ulaziti na stazu. Nama je to muka, sa bisagama na biciklu smo široki, treba sići, odgurati te eventualno podići bicikl koji sa teretom ima oko 40 kg. Za dedin da ne spominje, treba ga u potpunosti prenjeti. Tu ga naš domaćin cima jer si on sam nosi svoj bicikl, dok dedi mi pomažemo. Englesko – Francuske iskrice postoje stoljećima, pa na jednom prijelazu Englez mu dobacuje „did you leave your muscles in Bruselles?“  (dali si ostavio mišiće u Brusellesu).

Deda ga vjerojatno nije skužio, nije baš ajnc-a sa Engleskim ponekad. A ono što smo nakratko doživljeli putem, većina Francuza ne zna (ili ne želi), pričati Engleski. Dali od ponosa ili je neki drugi razlog, nije mi jasno.

Prilazimo cycloparku, čudnog li zdanja, pitamo se što je to. Englez ide tamo, veli da si uzme 2 sata i vozi se. Mislim si neki velodrom ili tako nešto. Da, ali osim velodroma, to je ogroman kompleks koji ima single trail staze za MTB, cestovne bicikle, cross, vježbanje, skakanje i ostale kombinacije za razne dvokotače. Sve je kategorizirano po težinama i iskustvu vožnje, tu je odmah restoran, kafić, tuševi, ambulanta… Kompleks je tako velik, slikam mapu te mi jedva stane u objektiv. Ovo bi valjalo posjetiti jednog dana.

Dalje prema Londonu nastavljamo po brzoj cesti, ove biciklističke staze sa „preprekama“ nemaju smisla, izgubit ćemo vremena i živaca dok ne dođemo u grad. Tempo je u nogama, i brzo smo prema centru, nadziru vizuali sa olimpijskim logotipom i natpisima na sve strane. Dolazimo na most pred Big Bang, mutna Temza teče ispod nas a u pozadini Westminsterska palača. Sljedi međusobno čestitanje i slikanje, nemam neki osječaj kraja puta i dolaska na sam cilj. Sve je tako brzo prošlo, koliko god je je onima doma možda izgledalo dugo…

Na ciklo kompjuteru od Daria, točno 3002 km. Direktno šaljemo slike i javljamo doma da smo stigli. Mario, naša mobilna PR agencija javlja medijima i dogovara detalje oko prijema. Imamo još oko 2 sata vremena do tada, točka susreta – Victoria park, odmah iza Westminsterske palače. To je odmah preko puta.

Zadržavamo se na mostu malo predugo, sunce je dobrano ugrijalo a i ožednili smo. Umjesto na negdje sjednemo na piće, te međusobno nazdravimo, dolazimo do parka i malo smušeno i stojimo stojimo. Možda nismo bili svjesni kraja puta, možda su nam očekivanja bila veća a i umor je napravio svoje. Meni na leđima pritisak grada, nije to Zagreb, tu hitna ili policija idu svake 2-3 minute, buka, ljudi na sve strane, više mi odgovara priroda i tiši ambijent kakav smo imali većinu puta J Razmazili nas lijepi krajevi kojima smo prolazili.

 Atmosferu popravlja Ana Marija Žuvan koja nam prilazi, predstavnica u našoj ambasadi te gospodin iz britanskog ministarstva vanjskih poslova. Lord Bates samo što nije došao, dolazi novinarska ekipa, daju se izjave, slikanje i snimanje. Nisam raspoložen za razgovor, pa se povlaćim malo u pozadinu. Dolazi i Lord Bates, osoba koja je pješačila od Olimpije u Grčkoj do Londona kao bi istaknuo rezoluciju UN-a o proglašenju primirja u Londonu za vrijeme Olimpijskih igara. Pitam se zašto samo za vrijeme trajanja olimpijskih igara, zar to ne bi trebalo biti stalno?

Priredio nam je iznaneđenje, VIP tour po Westminsterskoj palaći. Nabrzinu ulazimu preko rampe u strogo čuvano okružje palače na koju naslanjamo bicikle. Netko u šali dobacuje „što ako mi ukradu bicikm“. Mislim da je ovo zadnje mjesto da će ga netko ukrasti uz ovoliko osiguranje.

Procedura prilikom ulaska, prolazimo kroz garderobu gdje se zastupnici presvlaće prilikom ulaska u parlament. Svaki držač kaputa je personaliziran, te ima vlastitu pločicu sa imenom. Prolazimo kroz razne galerije i dvorane gdje kraljica vrši prijeme. Na zidovima se nalaze goleme freske kao što je slavna „Bitka kod Waterloo-a“. Slikanja naravno nema, kao i same kraljice.

Tek po izlasku gospodin iz britanskog MVPA-a nam kaže da u svojih 10 godina rada nije imao prilike ući i proći paalačom, samo je bio u predvorju i zavirio unutra. Tek tada shvaćamo koju privilegiju smo imali. Mladen poklanja jedan naš dres a od Michalea dobivamo bocu šampanjca da dostojno proslavimo naš put i dolazak u London. Počašćeni što nas je upoznao, pozdravljamo se te odlazimo iz palače prema parku.

Mladen dogovara okupljanje kroz sat i pol vremena da se nađemo na istom mjestu te se ide zajednički prema kampu. Vidi se umor na njegovom licu, ipak je bio nositelj svega toga te je sve odradio od samog početka iznad bilo kakvog očekivanja. Priredio nam je nešto čega još vjerojatno nismo svjesni. Tek onda kad nam se sve u glavi posloži, put, emocije, dojmovi… Stoga mu hvala za sav trud te optimizam koji se iz njega širo već godinu dana prije samog polaska.

 Većina ekipe će malo po gradu, on kaže da ostaje u parku, sam, da je malo u miru, primiri misli. Potpuno ga shvaćam, osjećam dio njegovog tereta jer sam bio ukljućen u malen dio aktivnosti oko organizacije, ali niti približno koliko je on truda uložio.

Ponovno sirene policije, hitne pomoći… Kraj je planiranog puta, vruće je, grad me stišće, pogled prema Željku, mapa je u ruci. Idemo, idemo još koji dan, idemo vidjeti Stonehenge, idemo van iz grada, selo, šuma, zelenilo, idemo vidjeti Englesku. Pozdravljamo se sa ekipom, pridružimo im se ponovno za koji dan, nadamo se da će ih naš Olimpijski odbor dostojno ih primiti te riješiti karte za bilo kakvu utakmicu koju toliko priželjkuju.

Gazimo pedalu, prelazimo ponovno na južni dio grada, Stonehenge je nakon mosta tamo desno negdje otprilike, smjer smo pogodili, doći čemo nekako, kada, nije važno. Važno je da se krećemo, ponovno se budi ona ptica u nama, grad joj ne paše, ona bježi od vreve, dokle? Do mraka, da predahne, a onda ujutro dalje prema „ostatku“ nečega iz prethistorije. „Ostatku“ za kojeg ne znaju čemu je služio. Ne znamo ni mi, ali to nije važno, a nešto nas k njemu vuče…

 

Hrvoje Vešligaj

Život je kao vožnja biciklom: treba neprestano ići naprijed, bez zaustavljanja - da se ne izgubi ravnoteža. Albert Einstein

Komentari nisu dopušteni.